U Hrvatskoj i Karlovcu, branje banana je nacionalni sport, društvena etiketa, omiljena aktivnost. Da smo u banani to znamo, ali branje banana? To je jako jednostavno za objasniti: to je kad naprimjer Bandić o trošku grada zalijepi plakate. Pa onda priča o transparentnosti, brizi za Hrvatsku i Hrvate, domoljublju i sl. Onda mi beremo te njegove banane.
Ili kad vas jedan političar obavijesti da samo njegova stranka voli Hrvatsku, a druge valjda ne. Samo što tu svoju ljubav prema Domovini iskazuje na vrlo neurotičan način s kojim se bave «organi gonjenja». Pa ako ima saznanje da drugi ne vole, pače mrze Hrvatsku, što ne prijavi mjerodavnim državnim tijelima? Ako tu bananu privežete za gliser, možete se lijepo voziti…
Ili, lokalna banana; karlovački «Inkasator» kao dio javne uprave objasni da je sve što oni rade poslovna tajna. S javnim novcem. Idemo, prijatelji, u poduzetničku avanturu – sjećam se urlika Nestalog u 60 sekundi. Ali nije to novo. Već smo imali bananu da novac nije imovina, pa banane s natječajima, preprodajama gradske imovine, zatim fantomskim investitorima i strateškim partnerima, tim mitskim bićima koja iz suštog altruizma dolaze baš u naš grad itd. (karlovački: B1 i B2)
Onda, svi beremo banane kad analiziramo već pristižuće liste kandidata. Gdje je tko iz KA? Čitam kako Karlovčani dopiru daleko na listama, pa ih ima i čak na petom-šestom mjestu (e, sad si ga karikirao, biće i na prvom, Mladene), što je sasvim definitivno siguran upad u tvrtku koja jedina u Hrvatskoj daje dobre penzije (karlovački: gdje si bio, nigdje, kaj si delal, nikaj). I onda se oko orosi a dušu obuzme ona čežnja kako će neki muž iz našeg susjedstva u dalekom Zagrebu mudro zboriti, zastupati naša prava, brinuti za rodnu i svetu karlovačku grudu i donijeti svekoliki napredak (karlovački: vizija). Neprocjenjivo. To je mega–banana.
Prvo, Sabor je zakonodavac i to doista ne bi smjelo imati ništa sa lokalnom pripadnošću. Drugo, a što to bilo kome znači što je iks-ipsilon izabran, kada svi znamo da će morati slušati jedino glas Boga Oca na čelu stranke i majku Stranačku Stegu. A treće, a koja to stranka u HR ima program koji će ispraviti temeljne nedostatke sustava (karlovački: takac-makac), pa recimo stranke staviti pod financijski nadzor, pa poskidati beneficije političara, pa napravit normalne popise birača, pa oformiti neovisnu državnu upravu, razriješiti cirka milijun slučajeva korupcije o kojima su mediji donosili dokumente, a ne insinuacije, ovdje dalje nastavite sami, jer zajedno znamo doista sve naše banane… A da se ekonomskog sustava dužničkog lažnog novca nisam još ni dotakao. To je globalni problem.
Kao da će saborski zastupnik taj i taj tijekom sjeduckanja po Saboru (talijanski: dolce vita) brinuti za karlovačke probleme tipa nedovršeni prstenovi, hoteli «Propuh», bazeni građeni snažnim mišićima usne šupljine, o gospodarskim projektima «Novi trgovački centar – samo zbog Vas», nesaniranim otpadištima, pa o relativizaciji Zvijezde (dobro ste pročitali), i drugim grozdovima banana iz neobično rodne 2011. kao i ranija dva desetljeća. Ako Bog Otac i Sveta Europska Unija da, on će si sam napraviti bazen. Bar to.
Hoće li nam saborski zastupnik, koji će se proporcionalno udaljiti od svih koji ga znaju što višlje mjesto bude imao u Nomenklaturi, donesti recimo viziju razvoja grada Karlovca u sljedećim decenijama? Neće. Pa i ne mora, jer ni hrvatska Vlada, nijedna do sada, nije imala viziju ničega. Proviziju da, ali viziju očito ne. Pa ni gradsko vodstvo se nije istaknulo vizionarstvom, oni više vjeruju u brendiranje i novu emisiju «Karlovački susreti». E, a ako naš vrijedni politički mravac upadne kroz Sabor u Vladu, e to je već nešto. Tada je on u poziciji da nam skrene mora javnog novca u lokalne projekte koji donose neslućeni razvitak i svekoliki napredak lokalne sredine. Možda će bit farbanja tunela, arene Zagreb, rasvjete za nogometna igrališta (i stolica po 3,9 eura)…ups, rekao bi Rick Perry, pa dobar dio tog lokalnog napretka danas zanima Bajićeve dečke… Dakle, kako stvari sada stoje, u ljudima sa lista, a zahvaljujući iskustvu, gledam samo plantažere banana koje ćemo uskoro brati, kad savladamo dosadašnje urode. U pozadini ide glazba «Bananko, banana, moja je hrana…»
Od vremena Marka Twaina ništa se nije promijenilo u manjim gradovima (moje bavljenje i zabavljanje novinarstvom u KA doista sliči njegovu «Novinarstvo u Tennesseeju», posudite u gradskoj knjižnici), a ona stara da treba zanemariti riječi, smiješke i spinove (karlovački: banane), te samo gledati kamo lova ide nikada nije bila istinitija. Pošto banane?
Dakle, kao sadašnji stanovnik zemlje gdje rastu prave banane, odajem priznanje Domovini da je branje banana dovela do savršenstva. Hrvati su svjetski prvaci, neka pati koga smeta! U Guatemali ionako možete naučiti samo trivijalne gluposti poput ekonomskog rasta (Guatemala +2,6; Hrvatska –1,4 samo lani), pa onda tričarije o pokrivenosti uvoza izvozom, dok bi se o razlikama u vanjskom dugu dale pisati elegije, ditirambi i pače čitavi epovi uz gusle. A ja nisam toliko zločest.