Dvadesetu obljetnicu pogibije Hasana Toromanovića – Haska, obilježili su danas na groblju Jamadol njegovi suborci, Rebelsi, prijatelji, predstavnici udruge Bošnjaka sudionika Domovinskog rata. Rebelsi su prikupili sredstva potrebna za uređenje posljednjeg počivališta najmlađeg poginulog suborca, a udruga Bošnjaka sudionika Domovinskog rata financirala je izradu spomen ploče. Akcija se nastavlja uređenjem okoliša groba.
Ako prođeš baru…
Ma ne samo baru, nego i onu zapuštenu livadu, pa pogledaš lijevo prema gradu, onda ako znaš, ako baš jako dobro znaš, možeš vidjeti baš ovo. Ali moraš znati gledati.
Tako da ne vidiš prugu, lunapark kod tržnice, kockastu zgradu knjižnice, da ne gledaš prema tržnici i Makedoncima koji kasno poslijepodne drijemaju na svojim lubenicama, malenim djevojčicama koje drže tatu za ruku i ližu sladoled u kornetu ili ispijene starce koji nose škarnicle iz kojih izviruje grlić boce.
Ali ako ne gledaš prema tamo onda možda nećeš vidjeti da je pet sati. Znaš da je pet, jer cestu pretrčava Hasko, sedamnaestogodišnji dječak kovrčave plave kose, koji je završio s pomaganjem bratu na štandu i sad s mljackavom breskvom u ruci ide prema Velebitu ili bari, gdje god da smo mi. Ponekad, kad se sprijatelji s Makedoncima, ponijet će i lubenicu, koju ćemo razbiti kamenom i jesti toplu, dok će nam prsti postajati sve ljepljiviji, a majice sve zamrljanije crvenim kapima.
*****
Toga dana planirao sam se treći puta pobjeći od kuće. Prvi puta iseljavao sam kada je dečko koji je do tada imao nadimak Korejanac nešto maltretirao mog brata, pa smo se potukli u ulazu i pali smo na stepenice, on leđima, i onda je puštao zvukove zbog kojih je dobio nadimak koji je čista onomatopeja pa ga je nemoguće napisati, ali nešto poput “A-GGGGH”. I tako je stenjao i išao sav iskrivljen doma, pa sam ja otišao kući da se spakiram za Novi Zeland, ali kad sam provirio kroz roletne vidio sam kako je ovaj izašao van sav sretan i s komadom kruha i paštete, pa sam ipak ostao s roditeljima.
Drugi puta selidbu sam planirao vrlo kratko. Igrali smo nogomet na parkiralištu i ja sam branio i onda sam u jednom trenutku pronašao kamen i zafitiljio ga kakvih tridesetak metara daleko, prema košu. Kad sam ja bacio kamen nije bilo nikog, no kad je kamen došao do kraja svog puta tamo je bila glava malog dječačića zvanog Glava (zato jer je cijeli bio glava, vidiš ide glava nekog djeteta i ima ispod i neke nožice, ail onako, kao karikatura). Umjesto da iselim na Island, ubrzo sam shvatio da me nitko nije vidio, pa sam otišao tamo i zabrinuto komentirao kakvih sve danas luđaka ima da tako bacaju kamenje.
E, a toga dana mačevali smo se Bistrooki i ja (Bistrooki je tako nazvan zato što ništa ne vidi), pa sam ga ja slučajno ubo tehničkom u butinu (majke mi slučajno, ako lažem ne volim Tita volim Hitlera) i onda sam si počeo zamišljat kako će umrijet od nekakvog otrovanja.
*****
E, a taj dan bila je i prava pravcata zima, iako ista kalendarski još nije počela. Općenito je to bila čudna godina, jesen u kojoj je počeo rat nalikovala je na sredinu ljeta i onda je samo odjednom počela zima i to najsivlja i najhladnija na svijetu.
Poslije smo stajali na balkonu i gledali ulicu i kvart koji je bio tako rasturen da je to zapravo bilo nekako smiješno. Da je prije bilo rata u Čečeniji valjda bi netko rekao “Jebote, ovo je ko Grozni”, al nije bilo, pa smo samo šutjeli i gledali razvaljen asfalt, porazbijane prozore, nabacane vreće cementa na ulazima, a ja i selotejpom oblijepljene Valentinine prozore.
Još malo poslije, po ulici smo tražili gelere. Bili smo još djeca, iako smo se pravili da nismo, i na neki način nam je i rat još uvijek bio igrarija, sve dok nije došao Jakov i rekao kako je poginuo Hasko.
Ponekad mislim da je rat počeo baš tada, ili možda dva dana poslije, kada smo stajali u crvenom blatu do koljena, blatu u koje je bila zabijena zelena tabla, i dok su naši roditelji plakali, a mi, eto, baš nismo mogli. “Plači jebote” govorio sam u sebi, htio sam biti tužan, htio sam biti nešto, ali nije išlo i vidio sam na svima da se isto tako osjećaju.
Još je trajala propovijed na jeziku koji nismo razumjeli kada se počelo pucati po gradu, i premda nema šanse da ikome tko ga nije osjetio opišeš rat, možda je najbliže taj trenutak i taj tupi pogled s brda na grad – pogled koji prati granatu kako leti zrakom i zabija se u neboder u Držićevoj, a ti jednostavno ne osjećaš ništa. I tvoji prijatelji ne osjećaju ništa i svi stoje i dalje u tom crvenom blatu, tupi i blentavi, dok roditelji gledaju u njih i plaču, jer su tog poslijepodneva prvi puta izgubili djecu.
Osjećaji dođu tek puno poslije, pa cmizdriš kao budala kad vidiš slomljeno drvo, prestrašenog i začuđenog psa, ili se sjetiš kako je prije milijun godina, u nekakvoj Mezopotamiji ili tako negdje, bila subota navečer i Hasko i ti ste sjedili na obali Korane i pjevali Dirliju, pomalo pijani, i činilo ti se da nikada ništa na svijetu neće poći po zlu.
Još puno poslije, na tržnici je i dalje onaj štand na kojem su brat i on prodavali voće. Ponekad netko prodaje neku odjeću, ali najčešće je prazan. A opet, kad god prođeš pored njega, posebno ako je to u kasno poslijepodne, samo te zabljesne ono davno ljeto i njegov osmijeh dok ti baca breskvu i kaže “vidimo se večeras”.
Ispred je pruga, iza nje sunce blješti nad crkvenim tornjem, lete neke ptice, čuje se prskanje vode iako su rijeke daleko, odzvanja dječji smijeh i odjednom ti cijeli svijet postane malo mutan. Nekako slatko te zaboli trbuh i ne znaš baš da li je to od sreće ili od tuge. I dođe ti da potrčiš do neke vode u ovom gradu koji je toliko puno ima. Da trčiš širom otvorenih očiju tako da ako netko pita jel ti to plačeš možeš reći da je to od vjetra.
Vjetra koji miriše na breskve.
Darko Lisac