Čovjek je riječ ili vol se hvata za rogove, a čovjek za riječ, samo su neke od narodnih poslovica. A u njima je sadržana ona iskustvena stvarnost našeg čovjeka. Stoga i ono upozorenje: najprije ispeci, a onda reci uistinu ostaje jedino što definira čovjeka kao čovjeka. Istina jest da u modernoj tehnologiji riječ kao da biva potisnuta pred slikom,ali ona ipak ostaje vrijednost. Ona je ta koja stvara i razara, i u Bibliji je tako opisana. Ona označava i samoga Boga kako nam to sveti Ivan u svom Prologu evanđelja govori: “U početku bijaše Riječ…” Riječima čovjek priopćuje drugome svoje misli, one najskrivenije tajne svoga bića, riječima izražavamo svoje najljepše osjećaje – osjećaje ljubavi, njima izražavamo svoje ushićenje, radost ili tugu. No, ponekad ostanemo i bez riječi. Riječ je i najjače oružje obrane, ali nažalost ona može osim biti utješna, ohrabrujuću i ona koja je sposobna ubiti. Riječ može biti lažna, istinita, uvredljiva. Koliko god bila uzvišena, ona može biti i u službi poniženja…
Ovih dana zapljusnuti smo poplavom riječi. Većina njih nije u službi čovjeka, zajednice – ružnih riječi. I nije problem u riječima, problem je u ljudima. Govoreći o drugima, najčešće govorimo o sebi. Ljudi misle da će s mnoštva ružnih riječi, onih kojima će drugoga obezvrijediti, poniziti, povrijediti, prikazati kao najgore što postoji u ljudskoj vrsti, stvoriti nešto drugačije, ljepše, vrjednije. Misle da se vlastita vrijednost uzdiže na pijedestal unizivanjem drugih. U političkoj borbi vlada grubi pragmatizam, gola borba da preživi jači, spretniji, bezobzirniji, čija je riječ ubitačnija u moralnoj i stručnoj diskvalifikaciji onoga drugoga. Nije bitna istina. Izmislit će se riječi koje nitko nije izrekao, objaviti u novinama, u drugom slučaju nište se neće objaviti, izreći. Izreći će se i objaviti i ono što se nije dogodilo. Riječima se manipulira, izvrće ih se, prešućuje…potrošna roba koja ima sve manju vrijednost, a sve veću snagu – razaranja.
Olako se izgovara – bez odgovornosti.
Riječima se sudi, prosuđuje, osuđuje, zapečaćuje sudbina drugoga. U dvanaestom poglavlju Matejevog evanđelja, Isus kaže “da usta govore onim čega je srce prepuno”. (34) Jezik je glasnogovornik ljudskog srca, a ono ima svjetlu i tamnu stranu. U stihu poslije On objašnjava skeptičnim farizejima “da dobar čovjek iz dobre riznice iznosi dobro, a zao čovjek iz zle riznice iznosi zlo”. Postoji nepogrešiva metoda provjere osobnog duhovnog stanja. Potrebno je redovito i objektivno provjeravati kakva vrsta riječi i s kojim ciljem izlazi iz naših usta. Životna bitka vodi se na polju ispunjenja sadržaja njegovog srca, a kasnije i riječi koje govori. Riječi su kao i vatra, ona djeluje u dobrom i u zlom smjeru. Svatko iznosi ono što ima u svom domu, u sebi.
Riječi mogu biti zrake sunca koje griju. Ali i munje što sijevaju. Sjećam se još uvijek i pamtim riječi Predraga Matića Freda na predstavljanju njegove knjige Ništa lažno u Dugoj Resi 2006. godine. Na pitanje da li je mrzio one s druge strane odgovorio je rezolutno – nikada, ni onda kada su ga tukli u logoru Stajićevo. Sjetih se tada riječi koje pročitah u Selimovićevom romanu Derviš i smrt; Ja nemam dva srca jedno za ljubav, drugo za mržnju, ovo koje imam zna samo za tugu.