Kršćani vjernici ušli su jučerašnjom nedjeljom, prvom nedjeljom došašću u jednomjesečnu pripravu za svetkovinu Božića. Ponajprije ovdje mislim na duhovnu pripravu koja se sastoji od triju etapa: prva je odgovor na pitanje tko je Bog, druga bi bila – odgovor na pitanje tko sam ja i kakav sam je i na koncu treća pojašnjenje svoga poslanja – iščekivanje drugog dolaska Isusa Krista.
Prorok Izaija čiji lik na određeni način dominira vremenom došašća živio je nevrijeme Izraela, za vrijeme babilonskog sužanjstva u kojem narod polako u nesklonom okruženju gubi nadu. On pokušava u vjeru, nacionalno biće naroda uliti vjeru, ponos, novi polet.
Razmišljajući kao vjernik, svećenik ovih dana o vjeri, kršćanstvu i Crkvi padoše mi na pamet riječi mnogih koji pisahu o vjeri, među ostalima i Plotina: “Religija je bijeg osamljenika Osamljenom.” Ili Karla Marxa koji je zastupao mišljenje da je”Religija uzdah potlačenog stvora, osjećaj okrutnog svijeta, duša bezdušnih okolnosti. Ona je opijum za narod.” Naravno iz toga slijedi zaključak: “Ukinuće religije kao prividne sreće naroda zahtjev je za njihovu stvarnu sreću. Zahtjev da se odreknu iluzija o svom stanju, zahtjev da se odreknu stanja koje dovodi do iluzija.” Freud ide korak dalje pa kaže “Religija je ,,, sveopća opsesivna neuroza čovječanstva; poput opsesivne neuroze kod djece… Ako je to gledište ispravno, tada bi trebalo pretpostaviti da je odvraćanje od religije neminovno kao i fatalna neizbježnost procesa rasta…”. Naveo sam samo neka stajališta o religiji koja se i danas i stotinu i više godina od njihovih tvoraca ponavljaju kao mantra, nešto čemu se teži da javno i općedruštveno bude prihvaćeno, pa i uz pomoć države u ime laicizma bude provedeno – milom ili silom.
Nitko ne osporava pravo drugoga na drugačije promišljanje, pa ni onoga što se tiče religije, religioznosti, religioznih ljudi. Propitkivanje je uvijek znak slobode, stoga u ime slobode možemo propitkivati i njihova stajališta i definicije. Jer kritičnost nije usmjerena samo prema drugome kao objektu, ona je usmjerena i prema meni kao subjektu. Čovjek pita, stavlja upitnik nad mnogočime, ali i sam biva pitan, i nad njim visi jedan veliki upitnik. Kao što mu valja dati odgovor o drugome bilo bi pošteno dati odgovor i o samome sebi.
Znademo mnogo o svemiru, o životu na zemlji. I ok je to. Valja nam znati i to. Krucijalno je pitanje koliko znam o sebi. Kako ja funkcioniram kao čovjek? Koje su to putanje koje mene određuju kao osobu – čovjeka? Da li dolazim niotkuda i u konačnici završavam kao istrošen, razoren starošću i bolešću na otpadu. Istina lijepo uređenom, s uredno napisanim imenom, ali ipak na otpadu, ma koliko to nazivao raznim eufemizmima.
Što se zbiva ako pod gornje teze s kojima sam započeo ovo pisanje stavimo upitnik. Razumijem Plotina, on piše davno prije Krista, u pogansko doba, doba bogova na Olimpu, podmorju i daleko iznad oblaka. I još jedno pitanje gospodinu Plotinu: zar među nereligioznim nema osamljenika?
Kako su nas pokušavali riješiti “uzdaha potlačenosti” ili liječiti od “neuroza” mi stariji znademo. Novi ateisti to pokušavaju na drugi način proglašavajući nas reliktom prošlosti, zaboravljajući pri tome da nas ne zanima prošlost već vječnost. Lijepo reče jedan znanstvenik: kad počneš piti iz čaše znanstvenosti, postaješ ateist, ali na dnu čaše nađeš Boga. U ovo vrijeme političkog marketinga, predizbornog ludila, šupljih riječi, uvreda, nerealnih obećanja, a iza toga potrošačkog predblagdanskog ludila ipak je najvažnije bez obzira na vjeru ili nevjeru bitno je sačuvati sebe – čovjeka. Svaki je od najprije čovjek.