Kad si na određen način obilježen etiketom, kad drugi bolje od tebe znaju tko si i što si, kamo pripadaš kao čovjek osjećaš se neugodno. Imaš poriv povući se, zavući se u mir svoga kutka i sam sebi reći; kaj mi sve to treba? Možda se na taj način stekne onaj vanjski mir: nitko te ne napada, provučeš se i kroz ovu situaciju. S druge pak strane osjećaš ipak onaj unutarnji nemir koji se ne miri s bijegom iz stvarnosti, zavlačenjem u svoj kutak mira od budala svih vrsta kojima ni nebo nije granica. Oni znaju što nitko ne zna, njima je sve glupo osim njih samih ili onoga što je po njihovoj mjeri. Pročitali su i ono što nitko nije napisao niti će napisati. Oni imaju rješenja za sve i sva. Oni su neshvaćeni geniji koji zbog naopako postavljenog svijeta, koji ne razumije njihovu ludost žive svoj život. Oni su uvijek u pravu. Povremeno navrate i do Boga da ga pouče što bi trebao ili u čemu je pogriješio jer njih nije pitao. Korijenje im najvjerojatnije seže na početke evolucijskog procesa. Očito se razvijaju većom brzinom od ostalih pripadnika vrste, jer ostali ih ne mogu slijediti u genijalnosti. Zapravo, oni i nisu na zemlji, negdje su u sredini – čardak ni na nebu ni na zemlji. Nisu izdanci samo jednog roda, narodnosti, vjere ili nevjere, rase ili profesije. Oni su svugdje. Sveprisutni. Na svim kontinentima i potkontinentima. Meridijanima i paralelama.
Ipak ih ima koji se uspiju probiti, postanu ugledni, poštovani, njih se citira, zove da jevno izreknu svoje mišljenje o bilo čemu. Važno je da je rečeno još ako se napravi neka intelektualna faca pri tome. Ili pak faca prijezira spram onih drugačijih ili drugomislećih ugled neminovno raste. Tko bi usudio osporiti njihovu genijalnost? Njihov ugled ili nešto tome slično! Oni su nedodirljivi. Blago nad blagom ljudskog i svekolikog drugog života na zemlji – i šire! Jer granica im nije ni nebo! To je tako kad od budala pravimo intelektualce, a od intelektualaca budale.
U iščašenoj zemlji može se dogoditi apsurd da pobjednici nakon izbora objašnjavaju ono što su trebali učiniti prije izbora, pa da znademo. U normalnoj zemlji za očekivati je obratan slijed radnji: da najprije objasniš, predstaviš se i dadneš mogućnost da o tome promislimo.
Moguće je da poraženi priča o svojoj velikoj pobjedi, praveći ludima sve nas koji gledamo rezultate na ekranima. Niti se nebo spustilo na zemlju jer je netko pobijedio, niti je kraj svijeta što je netko izgubio. Sve je to život.
Kad razmišljam u ovo adventsko vrijeme o svemu tome, čini mi se da sam i ja jako često dio toga ludila. Jednostavno, ne može se izbjeći. Osjećam obavezu progovoriti, napisati, izložiti se, makar se mnogi i ne složili s mojim mišljenjem.