Prvi put ide do kraja svijeta. Na njemu ćete Ana i ti trčati za žutim psom vašeg djetinjstva, Ivo i ti sjedit ćete u prašini i igrati se s automobilima ili vojnicima…na njemu ćeš plakati u toj istoj prašini s velikom krvavom rupom na gležnju nakon što si pao s bicikla iako je imao pomoćne kotačiće, na njemu ćeš trčati s tatom…
Ali ipak, taj put najviše je mamin put, jutarnji put kroz malu zelenu ulicu koja je u to doba bila duga kao čitav svijet. Sve do opasne ceste koja je, saznat ćeš kad odrasteš, bila opasna samo zato jer je bila jedina u blizini, a na roditeljima je da smisle sve najgore stvari koje ti se mogu dogoditi, tako da ih odžive u svojoj glavi i začaraju da ih nikada ne doživiš sam. Sve do te ceste išao je taj put i onda još malo, do velikog dućana.
Drugi put ide od tržnice, pored novih nebodera i toplane, sve do tvoje zgrade. Njime ćeš proći tisuću puta, ali ipak, to je samo tatin put. Ljetni put na kojem će po povratku s posla kupiti lubenicu i donijeti je na ramenu. Živjeli ste tada neke jednostavne živote u kojima je ipak malo što imalo smisla tako kao ljetna poslijepodneva u kojima bi svi zajedno sjeli za stol i čekali da tata izvadi lubenicu iz kade pune hladne vode i da se začuje zvuk pucanja kore i sobu ispuni svježe crvenilo.
Treći put ide od kina Luxor do tvoje ulice. Na tom putu je slastičarnica Veselog Trovača koji je već prvog dana dobio taj nadimak zbog vječnog osmijeha, iako nije poznato da se tamo itko ikada otrovao lošim kolačima ili sladoledom…tamo je i njegov sin Zdravo Đenja, tamo su vrbe, breze i lipe, žuta zgrada, tamo je i zid, onaj za koji će samo dječaci i djevojčice iz ulice odmah znati na koji zid misliš….ali najvažnije je – tamo su dječaci na povratku iz kina. Svakog tjedna sedam ili osam godina, sve otkako su prvi puta sami otišli u kino pa do onog trenutka kada je umro njihov prvi svijet.
* * * * * * *
Prvi put je put spokoja. Valja ga sačuvati u sjećanju, jer nikada više neće biti baš takvog spokoja, kao dok držiš svoju malu ruku u maminoj i siguran si da baš ništa ne može poći po zlu, iako ideš sve do kraja svijeta.
Drugi put put je vjere. Valja vjerovati, jer život je onda malo lakši. I potpuno je svejedno vjerujete li u Boga, Alaha, malenog hrčka koji pokreće svijet, ili u tajnu koju znaju samo očevi, tajnu dobrih lubenica, onih koje nisu ni preslatke ni prevodenaste, nego su baš onakve kakve su lubenice i zamišljene da budu.
Na kraju, treći put je put sreće. Bilo bi lijepo još jednom osjetiti onu čistu dječju sreću. Onu, kakvu si, primjerice, osjećao pri povratku iz kina, u tom trenutku u kojem si Karate Kid, Luke Skywalker, Američki nindža, u kojem si osvojio sve najljepše djevojke, potukao sve najgore razbojnike i nasmijao čitav svijet.
* * * * * * * Sretan vam Božić i, osim spokoja, vjere u nešto što je vama važno i sreće, ne želimo vam gotovo ništa. Jer, mi nismo tu da želimo u vaše ime, vi ćete već najbolje znati što je vrijedno, a mi vam možda tek želimo da to što bolje prepoznate.
KAportal.hr