Hola, puče moj hrvatski i karlovački, povod što vam se javljam prije moje Novogodišnje poslanice jest želja da se malo pozabavim građanskim prosvjedom (hrvatski: seljačka buna) oko dolaska u Karlovac izvjesnog džentlmena zvanog Momčilo.
Dakle, oko toga ima jedna priča, koja se dogodila prije mnogo godina kad je vaš kolumnist nosao neke instrumente istom tom Momčilu (hrvatski: sukob interesa) pa je opet narečeni Momčilo platio rundu tijekom koje se neki viski prelijevao preko ruba…ali nećemo sada o ovisnostima. Momčila nisam od tada vidio ni čuo, pa tako ni njegovu «Pada Vlada». A gle vraga, pala je.
Elem, tada je Momčilo na koncertu pojao «Samo nam je ljubav potrebna» i ostale prononsirane četničke pjesme. I otišao je do «442» odavde. A Mladen je otišao u pravaše. Samo, sada se Mladen pita u koje je to pravaše otišao, očito neke krive jer današnji suvremeni pravaši (karlovački: stekliši) jednakim žarom ne vole tetu s broševima i poznatog četničkog vojvodu Momčila Bajagića. Njihova je napaćena pravaška domovina jednako opustošena Kosoričinom ekonomskom misli (hrvatski: Bespuća povijesne zbiljnosti) i Bajaginim prekodrinskim vapajem o slavnoj artiljeriji srbijanske vojske. Ma nemoj.
Mladi i neizmjerno čisti pravaši morali bi malko objasniti povijest pravaštva u našega naroda, time sebi otkrivajući nove horizonte; kako je npr. Ante Pavelić, pravaš, izvjesnome četniku Aleksandru (srpski: kralj) uručio adresu za vladanje daleke 1918., ali taj lik je bio zubar i nije isti kao Ante Pavelić, poglavnik, nimalo pravaš, koji dade ubiti istoga narečenoga Aleksandra na francuskoj mediteranskoj obali putem produžene ruke makedonskih revolucionara. (karlovački:vmrodpmne).
A tek poslastica od travestije ide dalje; kako je taj drugi Ante Pavelić (za kojeg vele da nije bio zubar ali je volio zlatne zube vaditi nekim tipovima po konclogorima), u izvjesnoj kući u gradu Karlovcu dogovorio sa izvjesnim Talijanom kako je Hrvatska baš najljepša kada nema pola obale i otoka. Pa je iste trivijalnosti svečano uručio delegatu Berlusconija, pardon, Mussolinija, isto ono sveto tlo Hrvatsko za koje ginuše hrvatski branitelji 1991. i kasnije, a koji su opet primarni razlog zašto Momčilo Četnik nesmije nastupiti u Karlovcu. Koji je eto, napaćen u ratu.
Pazite, ovaj slijed logike ne može pratiti bilo tko. Moraš biti u HČSP. A kakve veze imaju pravaši sa nestašnim (ustašnim) poglavnikom. Službeno, nikakve. Malo kapica, crnih šulja, karte Velike Britanije, pardon Rvacke. Ali, umjesto trivijalnog lika koji je utemeljio pravaški pokret, a zvao se Starčević; mislim da je on dobio ime po ulici na Baniji, te umjesto onoga dr. Franka; koji kako znam je dobio ime po tvornici kave, eto, oni se vezaše uz čovjeka narodnoga nadriliječnika, koji stavlja ljutu travu na ljutu ranu. Svekoliko pravaštvo hrvatsko putuje u četveroredu putem glavnih stanova, vojnice i uzdanice, a da retka Starčevića ne pročitahu.
Tibokca. Crne kape i odore, a Starčević bijaše skroman jedan tip, sramežljivi pravnik, bilo mu neugodno kad mu dadoše Starčevićev dom. Nije bio nikakav militarist. I Kvaternikov stekliški potez bio je previše. Čak i žustri Krleža napiše kako je Starčević bio «časna sijeda glava», etoga pohvale i od komunističke strane. Zbog pravaštva, djeco draga moja, koje je bilo socijalno i pravedno, komunjare se nisu mogle organizirati sve do 1905. godine u Vukovaru. Malo da znate.
Ali nije to dovoljno da se hčspravaši identificiraju sa jednim sjajnim čovjekom koji je u puno teža vremena bio boj za hrvatsku neovisnost i državno pravo hrvatskog naroda na neovisnost, suverenost i naposlijetku državu.
A da jesu, kojim slučajem bi saznali nešto o ljudskim pravima, pa tako i o pravu Momčila, da kad već nije optužen za ratne zločine, da ako imade radnu dozvolu – može svirati i pjevati gdje hoće. Pa jednako tako i u inozemstvu. Inostranstvu, brale.
Naravno, domoljubima ne smetaju cajke. Smeta im soft-pop Momčilov. Jer je navodno pjevao za hrabre srpske ili možda srbijanske vojnike. What the heck! Karlovcem se mogu oriti Cece Ražnatovićke, pa onda Karleuše i druge simentalke, ali neće Bajaga. No pasaran! Tako je i izvjesni karlovački radio imao svojevremeno listu zabranjenih pjesama. Na njoj se krasio ponajviše Jole, a ne zato jer je nacionalno sumnjiv, nego jerbo je kao šund. Istovremeno se orila Severinina «Gas, gas». Jerbo to baš treba.
Kada god se zabranjuju pjesme, tekstovi, koncerti ili pak bilo kakva umjetnička djela, jako smrdi. Smrdi na pravašku verziju Berije i Molotova, jedan je rekao da pištolj ima na klaviru. Drug Staljin opet proviruje tamo gdje ne bi trebao. Ako su mlađahni, a nimalo naivni pravaši htjeli napraviti nešto sasvim pravaško i državotvorno, Bajo nije meta. Meta bi mogli biti oni koji rasprodaše hrvatske firme, koji hrvatskoga radnika drže na rvackom minimalcu, oni koji nas guraju u EU kako bi postali jevropski građani, da im se ukradeno prizna.
Ali, nešto da vam i otkrijem dragi moji pravaši. Nije bitan onaj tko je pjevao ovo ili ono. Bitan je onaj koji je napravio Hrvatsku za koju ne valja ginuti. Za koju i nije trebalo poginuti. Dac the point.