Naslovljen imenom tri stotine kilometara duge rijeke na čijim su obalama smješteni stari hrvatski gradovi (Brod na Kupi, Severin, Ozalj, Karlovac, Petrinja, Sisak), na čijim prostorima napokon i sami živimo i čiju svekoliku baštinu svi zajedno dijelimo, časopis će koncepcijski biti determiniran svojim naslovnim zemljopisnim realitetom i kao takav pisanom riječju i pripadajućim ilustracijskim materijalom, inzistirati na afirmaciji i rekultivaciji njegova kulturnoga i umjetničkog identiteta.” Ovim je riječima u uvodniku prvog broja nedavno objavljenu reviju za književnost, umjetnost i kulturu “Kupa” opisao urednik i izdavač Boris Vrga. Vrga konstatira da u pokupskom prostoru izlaze dva društveno dotirana kulturna časopisa (karlovačko Svjetlo i sisačke Riječi), no uz njihove koncepcijske zasade, činjenicu da nezapaženo prolaze vrijedne izložbe, knjige i druge kulturne činjenice, pa na kraju postoje i autori koji u tom svijetu dotiranog kulturnjaštva nemaju mjesta, ima logike za izlaženje jednog nezavisnog kulturnog časopisa. Da je tome tako, sam Vrga dokazuje svojim tekstom o pokupskoj umjetničkoj avangardi gdje detaljno razlaže (i spašava od zaborava), umjetničke opuse Vladimira Jelovšeka Teharskog, rođenog Plaščanina Ulderika Donadinija, Karlovčana Stanka Tomašića, Marijana Mikca, Josipa Severa, Zlatka Šulentića, Đure Tiljka i drugih avangardnih pjesnika, pisaca i slikara koji su djelovali na području uz Kupu.
Tiskana u većem formatu na sjajnom debelom papiru, “Kupa” donosi niz otisaka slika i svjedoči o visokim dosezima danas slabo spominjanih i široj javnosti manje poznatih umjetnika iz nekih sad već davnih vremena. U “Kupi” se mogu naći tekstovi, odnosno pjesme, i takvih bardova kao što su Josip Vaništa i Tonko Maroević. I dva karlovačka autora su našli mjesto u publikaciji Borisa Vrge; Radovan Radovinović i Draženka Polović. Radovinović je napisao vrlo vrijedni, u istraživačkom smislu zahtjevni tekst o Cincarima u Karlovcu i po prvi put posložio mozaik o povijesnom “bljesku” jedne etničke skupine u gradu Karlovcu. Draženka Polović je pak kroz prikaz autobiografskih zapisa rođenog Karlovčana Georgija Para u podkontekstu fino secirala vječiti svjetonazorski sukob onog tihog građanskog, kozmopolitskog i obrazovanog dijela stanovnika Karlovca naspram prevladavajućeg “mitomanski ispraznog i provincijskim strahom od svijeta i različitosti kontaminiranog lokalnog mikrokozmosa”.
Za tu tezu, iščitanu između redaka, o svjetonazorskom razmimoilaženju u kojem uvijek lošije prolazi ona “uljudnija” strana, upravo su Radovinović i Draženka Polović nešto poput oglednih modela. Naime, kao karlovački intelektualci par exellence na cijeni izvan svoje sredine, u svom su gradu ne svojom voljom, a još manje svojom krivnjom, izgurani na margine. Baš kao i erudit Boris Vrga, liječnik petrinjske bolnice, pjesnik i publicist čija strast za pisanom riječi ide toliko daleko da je prvi broj “Kupe”, kako doznajemo, tiskao o vlastitom trošku. Vrga je “naše gore list”, rođen u Draganićkim Mrzljakima, ali plaću od svoje liječničke profesije zarađuje u maloj Petrinji. Šteta. Nećemo o tome bi li karlovačka bolnica profitirala njegovim angažmanom, ali sudeći po prvom broju “Kupe”, takav intelektualac i k tome još entuzijast, bi nesumnjivo bitno popravio krvnu sliku karlovačkog kulturnog života.
KAportal.hr