Ne tako davno na ovom smo mjestu pod znak upitnika stavili raison
d’etre “Karlovačkog salona”, kulturnog kruga koji okuplja šareno
društvo nezavisnih udruga i pojedinaca te predstavnika “službene”
gradske kulture. S jedne strane su, dakle, funkcionari i radnici
koji za svoj rad u kulturi primaju plaću iz gradskog proračuna, a
s druge strane uglavnom sanjari i entuzijasti, pa i poneko čiji
je cilj da postane funkcionar ili kulturni radnik na gradskoj
plaći. U toj laganoj kontradikciji stvaraju se uvjeti za jedan ne
baš prirodni melting pot.
Nije da se nezavisna i službena kultura moraju gledati preko
nišana, ali prilično je nezdravo – baš kao da u politici
koaliraju SDP i HDZ – da se stvara zatvoreni krug u kojem će
“nezavisni” kulturnjaci hvaliti dosege “službene” kulture, a
vlast će to imati na umu kad budu raspodjeljivali novac za
potrebe u kulturi iz gradskog proračuna. U situaciji kad ne
postoji kompetentna kritika, a možda i nikakva, ovo pripremanje
terena za “ruka ruku mije” kulturnu politiku može dovesti do
spektakularno poražavajućih rezultata. Sve će u kulturi biti
divno i krasno, svaki će napor biti vrijedan koliko god
bezvrijedan bio, uz uvjet da ste unutar spomenutog kulturnog
kružoka. Da ova pretpostavka dežurnog podozrivca ne ostane tek
zloguko proročanstvo pobrinula se sama ekipa Karlovačkog salona.
Za 17. siječnja organizirali su, naime “Kulturne susrete s
razlogom 2014” (i s uskličnikom na kraju), s namjerom da
rezimiraju dosege kulturne 2013., što je lijepo, te da podijele
nagrade zaslužnima za iste te dosege, što zvuči još ljepše.
(Popis nagrada možete pogledati ovdje..)
Ono što je loše je inflacija nagrada, u raznim kategorijama prema
najavi ima ih čak 20, pa cijela ta priča može izgubiti na smislu
za koju godinu kad će se laureati početi ponavljati (ili nagrade
dobivati po inerciji oni koje je nisu dobili, a ne radi
kvalitete). Naime, prosta je činjenica da je Karlovac ipak mali
grad u kojem priličan broj talentiranih ljudi s ambicijom da
djeluju u kulturi egzistenciju traže u Zagrebu i drugim većim
sredinama, ili iz Karlovca odu jer su ga jednostavno nadrasli. To
nije nešto što bi si željeli ili što bi, nedaj bože, preporučili.
To je realnost s kojom bi glavu trebali razbijati političari na
vlasti. Ali, po ubrzanom odljevu mozgova možemo samo zaključiti
da i ovdje vrijedi ona da sit (s masnom plaćom i političarskim
beneficijama), gladnom ne vjeruje.
Ono što je zabrinjavajuće je da lista laureata ostavlja krivi
dojam da su si protagonisti Karlovačkog salona sami podijelili
nagrade među sobom s obzirom da je većina na ovaj ili onaj način
povezana s djelovanjem Karlovačkog salona. Dapače, bez jasno
iskazanih kriterija i objavljene komisije/žirija za izbor
laureata, po dugom popisu nagrada gdje gdje se čini da su neke od
njih smišljene po unaprijed odabranim dobitnicima. No, tu treba
jasno povući crtu i odijeliti kulturne djelatnike, vrijedne i
kvalitetne, koji zapravo samo formalno sudjeluju u djelovanju
ovog kružoka, od karijerista koji kao samoproglašeni medijatori
između kulture i vlasti istim tim kulturnjacima samo rade
medvjeđu uslugu. Smisliti gomilu pretenciozno nazvanih
kategorija, dati nagrade onima s kojima si stvarno dobar, onima
od kojih možeš imati koristi, i par nagrada autsajderima ili
neupitnim genijalcima, to je pravac ka kulturnoj uravnilovki od
koje će koristi imati prefrigani mediokriteti, a “genijalci” će
poslužiti tek za pružanje alibija, odnosno legitimiteta. Možda je
to mudar plan za nečiji osobni interes, ali loša strategija za
zdravlje karlovačke kulture.
Ono što pak plaši je odabir laureata u kategorijama Nagrade za
životno djelo na području poticanja kulture i umjetnosti, Nagradu
za poticanje standarda u kulturi i dijalogu za 2013. te Posebnu
nagradu za partnerstvo, dijalog i otvorenost u poticanju
kulturno-umjetničkog stvaralaštva i medijske kulture, koje su
redom dodijeljene zamjeniku gradonačelnika Dubravku Deliću,
pročelnici Upravnog odjela društvenih djelatnosti Andreja
Navijalić, te gradonačelniku Damir Jelić u ime Grada Karlovca! I
onda još Radiju Karlovac za kontinuitet medijskog informiranja i
medijsku kulturu, što je na granici dobrog ukusa, s obzirom da
tamo idejna začetnica KA salona ima emisiju. To se jednostavno ne
radi.
Dobro, da je Karlovac kulturna meka, strateški i proračunski u
ovom mandatu pozicioniran da to postane, imalo bi nekog
opravdanja dati političarima nagrade za posao za koji su dobro
plaćeni. Ali kititi ih nagradama ničim izazvani, u najvećem gradu
u Hrvatskoj bez kina – gdje isti ti političari po stranačkom
ključu u upravna vijeća kulturnih ustanova znaju gurnuti i
polupismene ljude – je gotovo groteskno. Čak i uznemirujuće ako
su nagrade političarima namijenjene iz uvjerenja, jer bi to
značilo da u cijeloj toj ideji, usred slobode i demokracije, ima
nešto duboko totalitarno. Pa, ovakve stvari bi i u crnom
socijalizmu bile malo degutantne. Dapače i kvragu, kao da smo u
Sjevernoj Koreji, ali tamo ljude pogubljuju i za takve tričarije
kao što je gledanje zabranjenih serija sa Zapada, pa je
razumljivo da ljudi savijaju kičme pod teretom straha.
Zato se nekako nadamo da je odavanje ovakve vrste počasti bez
pravog razloga vlastodršcima tek odraz obične ljudske slabosti i
dodvoravanja iz koristi. Da su ideolozi ove priče – kad smo već
kod Sjeverne Koreje – tek naš pandan Dennisu Rodmanu koji mladom
Dragom Vođi u zemlji zatvoru nije pjevao rođendansku pjesmicu
zato jer mu se istinski divi i stiče prijatelja do groba kako
javno tvrdi. Para vrti tamo gdje burgija neće.