Govoreći i pišući o svojoj omiljenoj temi, ukusu, bard hrvatske
teorije književnosti Milivoj Solar uporno podsjeća kako stara
izreka da se o ukusima ne raspravlja, vrijedi samo kad je pitanje
dobrog ukusa samorazumljivo, kad su za jednu društvenu cjelinu
utvrđeni kriteriji za dobar ukus. No kad kriteriji olabave, sve
postaje relativno, pa onda pitanje ukusa o kojem se ne raspravlja
postaje svakojaki kič i mediokritetstvo. Od sviranja i pisanja do
slikanja i oblačenja…
Pod takvim okolnostima, kad “suci” u masovnim medijima vlastito
neznanje, ignoranciju i niske strasti, svoj loš ukus ogrću
plaštem tragično krivo shvaćene latinske izreke o neraspravljanju
o ukusima, ne samo da dobivamo zaglupljujuće medije, već imamo i
uvjerene promotore lošeg ukusa u medijima. Zadnji primjer je
koncert Lepe Brene u Krnjaku. U izvještajima mainstream medija
mogle su se pročitati sve popratne banalnosti koncerta sa stavom
od neutralnog do sipanja panegirika uz proglašavanje Lepe Brene
glazbenom divom bivše države. S druge strane, desničarski
nastrojen dio medija dočekao je Lepu Brenu kao zlo zbog ideološki
spornog detalja u njenoj biografiji , naslikavanju u uniformi
srpskih snaga za vrijeme rata u Bosni. Nigdje se nije dalo
pročitati da je u Krnjaku tu večer prije svega održan vatromet
neukusa i kulturnog trasha. Jer, kriterija nema, sve je
relativno, sve je dobro ako se nekome sviđa. I o tome se ne
raspravlja. I onda se čudimo kad gimnazijalci ne vide ništa loše
u tome da slušaju cajke, a budući akademski građani požele da im
za maturijadu sviraju Jole ili Jasmin Stavros. Irelevantno? Uopće
ne, loš ukus nije samo pitanje estetike, isprepliće se s mnogim
sferama života i može imati pogubne posljedice po jedno društvo,
no to je malo šira tema. Čitajmo gospodina Solara, on je sve to
lijepo objasnio i argumentirao.
Koncert Lepe Brene prvotno je najavljen za Karlovac, no navodno
je gradonačelnik Jelić otklonio mogućnost da se održi u Školskoj
sportskoj dvorani pod pritiskom branitelja koji također ne mogu
provariti spomenuti sporni detalj iz njene biografije. Pobuda je
bila kriva, jer Brena nikad nije stajala na liniji velikosrpstva
niti propagirala netrpeljivost među ljudima, spomenuti slučaj
slikanja u uniformi je prije bio eksces, to jest kompromis u
spašavanju glava svojih muslimanskih roditelja u Brčkom. Ako je
pobuda bila kriva, odluka je bila dobra. Stvari su stavljene na
pravo mjesto, u svoje prirodno okruženje. Jer Krnjak i Brena se
javno vole (mediji kažu da u tome nema razlike između domicilnih
krnjačkih Srba i hrvatskih doseljenika iz Bosne), toliko da
razmišljaju da imenuju ulicu po njoj. Gospodarski bijednom
Krnjaku je od dolaska pet tisuća ljudi sa svih strana vjerojatno
kapnula i koja kuna, razvijen je šator tako da je i glavni
šatordžija u ovom dijelu Hrvatske također zaradio…Uglavnom, baš
svi sretni, a Karlovac je barem u ovom slučaju ostao kulturno
nezagađen i neoskrnavljen.
Iako su diskrecijske ocjene u ovakvim slučajevima uvijek skliske,
podložne zloporabi i mogu odisati nedemokratičnošću i
antipoduzetništvom, treba držati do sebe i s razine vlasti držati
do kriterija po kojima će se znati što je poželjni sadržaj u
gradu, a što ne. Na tragu prosljeđivanja Lepe Brene u Krnjak,
treba podržati gradonačelnika da ovo ne ostane presedan. Ukus u
današnje vrijeme relativizacije svih kulturnih kriterija mora
postati nešto o čemu se raspravlja. Za početak predlažemo neka se
krene od Dana piva, manifestacije koja se ne tako davno besramno
reklamirala kao središnji kulturni događaj u Karlovcu, a zapravo
je pretvorena u seoski vašar kojoj je samo Lepa Brena falila da
zaokruži priču. Vjerojatno bi već i nastupila, da se nije slikala
u toj nesretnoj srpskoj uniformi u Brčkom. Stoga, ili pomaknimo
ovakve Dane piva bliže prema Krnjaku gdje po dosadašnjoj
koncepciji bolje pristaju, ili ih promijenimo i ponovno od nje
učinimo nikako ne urbano-elitističku, ali svakako pristojnu
gradsku zabavu.