Upuštati se kao laik u polemiku sa strukom nije uputno ni
primjereno jer je u korijenu mnogih hrvatskih problema to što
političari i kritičari opće prakse znaju biti najpametniji na
svijetu, ignoramusi koji misle da računanje vremena počinje s
njima i radije se oslanjaju na vlastiti voluntarizam negoli na
ratio, znanje i iskustvo stručnjaka. Bez obzira na rizik da se i
potpisnik ovih redova svrsta u tu kategoriju široko
rasprostranjenih negativaca, kategoričko “ne”
karlovačkog društva arhitekata, građevinara i geodeta gradnji
replike hotela “Korana” je jednostavno previše neodoljivo za
polemiku iz više razloga.
Naime, DAGGK je u svojoj kontribuciji društvenom imperativu da
Karlovac postane skladna urbana cjelina, a ne urbanistički kaos,
previše selektivan u reakcijama da bi ga se moglo proglasiti
nekom vrstom vijeća urbanističkih mudraca čije se mišljenje ne
propituje i čiji bi stav mogao biti temelj šireg građanskog
otpora prema namjerama politike i investitora u proizvođenju
novog kaosa. Prisjetimo se, barem u razvoju novog dijela grada,
Karlovac je s demokratskim promjenama doživio oštri
diskontinuitet u prilično discipliniranom i planskom širenju
Karlovca preko pruge od sredine 60-ih godina prošlog stoljeća
naovamo. Paradoksalno, kad je u demokraciji utjecaj javnosti na
odluke vlasti po defaultu morao postati veći, nikad se nije
nanizalo više loših, pa i katastrofalnih urbanističkih rješenja.
Tako je Novi centar dobio ružnu, neprimjerenu gotičku crkvu,
arhitektonski daleko “nazadniju” od Svetišta svetog Josipa
izgrađenog skoro pola stoljeća prije na Dubovcu, pa neshvatljivi
autosalon/servis u produžetku Povijesnog arhiva, da bi kao gljive
poslije kiše bez puno javne polemike počeli nicati trgovački
centri u središtu grada. Onaj prvi, Kaufland, protiv kojeg je
bilo najviše povika, još je mala beba devastacije prostora u
odnosu na neke druge, posebno na Lidlove koji izgledaju kao
velike štale okružene golemim parkiralištima. DAGGK je rijetko, a
nikad oštro reagirao na taj ad hoc urbanistički voluntarizam. Ne
sjećamo se ni da su dali mišljenje o tome kako će na prostor
utjecati gradnja funkcionalno i vizualno upitnog zida na Kupi, pa
ni da su pritisnuli gradske oce da se s ulaskom Zagrebačke banke
u prostor bivše Standard konfekcije ublaži davno počinjena
devastacija Radićeve ulice. Ne čujemo od DAGGK-a ni stručni stav
o tome kako će novi trgovački centar, odnosno zatvaranje trga
pred pothodnikom utjecati na vizualni identitet tog dijela grada…
Ali, eto, iz nekog razloga su zauzeli čvrsti stav da legitimna i
legalna ideja vlasnika placa na mjestu gdje je nekad stajao hotel
“Korana” izgradi repliku, nije prihvatljivo rješenje. Nakon što
je Grad Karlovac godinama nije nalazio načina da izvlasti
vlasnika ili ga natjera da tu ruinu sruši, nakon što kasnije
država nije mogla naći bogatog investitora i nakon što je krupni
karlovački kapitalist Hanžel ipak odlučio riskirati da uloži
milijune samo da bi došao u posjed nečega što nije bilo za
preuređenje, inzistirati na tome da nije primjereno 21. stoljeću
graditi repliku zvuči kao traženje dlake u jajetu. Ruševina koja
nas je dva desetljeća podsjećala na svu našu nebrigu,
nesposobnost i lopovluk je napokon uklonjena i već je to
veliki napredak. U tom smislu, inatiti se i ne dozvoliti
investitoru da radi ono što i po GUP-u i po zakonu ima pravo, u
krajnjoj liniji nije niti fer.
Osim toga, jedina argumentacija DAGGK-a protiv replike koja se
mogla čuti je da takva zgrada nije primjerena 21. stoljeću. Po
tom kriteriju, svi hoteli u Dubrovniku izgrađeni u drugoj
polovici 20. stoljeća, a devastirani u ratu, ne bi bili
obnavljani u postojećim gabaritima, već bi se tražilo nešto
“reprezentativnije i primjerenije 21. stoljeću”. Kao što znamo,
iz praktičnih, ali i sentimentalnih razloga dogodilo se ono prvo.
Po tom kriteriju i “Stara Korana” je također trebala ulaskom
Srakovčića u njeno vlasništvo biti zamijenjena nečim
“primjerenijim” jer nije bila spomenik kulture. No, tada je sa
svih strana (ispravno) inzistirano od vlasnika da izgradi repliku
stare zgrade zbog njene ambijentalne vrijednosti. Kad se krene
ulicom prema Školskoj sportskoj dvorani, tamo gdje je 45 godina
stajala reprezentativna zgrada, sada stoji “rupa” u prostoru i
pogled na nju u prsima svakog Karlovčana mora nužno izazvati
osjećaj emocionalne rupe. U tom smislu, tko može bezrezervno
tvrditi da je ambijentalna vrijednost “Stare Korane” velika, a
hotela kojeg je srušio Hanžel nikakva?
Dakako, bili bi mnogo skeptičniji da je jedina stvar koju je
Hanžel sazidao roštilj u Teniskom klubu, ali uspješno kraju
priveden veliki projekt izgradnje replike Žitne kuće, još jednog
postratnog gradskog rugla, je neka vrsta garancije da bi Hanžel
isto mogao učiniti i s nekadašnjim ponosom karlovačkog turizma.
Sumnja DAGGK-a da Hanželovo traženje dozvole za gradnju hotela u
dvije faze znači da se nakon uređenja ugostiteljskog objekta u
prvoj fazi druga faza neće dogoditi jako dugo je opravdana, ali
kad se bolje razmisli je li izgledno da je nakon trošenja 6,3
milijuna kuna na ruševinu i milijunske sume za rušenje, krajnji
cilj investitora kafić s par tisuća kuna prometa dnevno?
Uostalom, gradska vlast ima načina da obveže Hanžela da drugu
fazu izvede u razumnom roku.
Evidentno je da trenutno Hanžel nema novac da sam izgradi hotel,
zato i ide za opcijom replike s izmjenom unutrašnjeg rasporeda,
jer će ga sve koštati bitno manje i bit će brže izgrađeno nego u
slučaju raspisivanja novog natječaja. Ostaje stoga nejasno što
pod javnim interesom u DAGGK-u smatraju kad inzistiraju da se
raspiše natječaj za novi projekt? Da sve bude skuplje, da duže
traje i da se možda nikad ne ostvari? Ili je ipak riječ o
branjenju vlastitog strukovnog interesa?
Nema sumnje, općenita uloga DAGGK-a u razvoju grada može i mora
biti dragocjena u smislu stručnog korektiva vlasti po pitanju
vizualnog identiteta grada, ali čini se da su u selektivnom
davanju mišljenja o urbanističkim problemima ovaj put svoje
kategoričko “ne” potrošili na krivu stvar.