Kao što nas prilikom objave daljnjeg ukidanja putničkih
željezničkih linija od 24. travnja, neki dan podsjetio ministar
Hajdaš-Dončić, ovo više nije ni Austro-Ugarska, ni Kraljevina
Jugoslavija ni SFRJ, sad moramo funkcionirati po tržišnim
principima, iako je to u laganoj koliziji s obavezom da država
građanima mora osigurati javni prijevoz. I dok se u spomenutim
tamnicama naroda kontinuirano razvijala hrvatska željeznička
infrastruktura, u slobodnoj nam Hrvatskoj, paradoksalno, to više
ne polazi za rukom.
Uspjeli smo se ugurati po gustoći auto-cesta među prvih pet u EU,
ali istovremeno i pasti među zadnjih pet po željezničkoj
infrastrukturi. “I da dovedemo superbrze putničke vlakove,
lokalno stanovništvo nikada, baš nikada, neće koristiti te
vlakove u nekim mjestima” nagađa ministar prometa. Oni među nama
koji mazohistički i dalje koriste željeznicu znaju da to nije
istina. Vozio bi se svatko kad bi mu to bilo jeftinije, dovoljno
komforno i brzo. A do Zagreba i nazad se vozite u uglavnom
prljavim, prehladnim ili prevrućim starim kupeima, prosječnom
brzinom od cca 50 km/h, s velikom vjerojatnošću da vlak neće
stići u predviđeno vrijeme. Sve to za cijenu koja je tek nešto
niža od autobusa ili ako idete u paru viša negoli je potrebno za
benzin za dva putnika u osobnom automobilu. I sve to u vrijeme
kad u bogatijim zemljama EU koje uporno ulažu u vlakove i
infrastrukturu, željeznički putnički promet cvjeta, unatoč tome
što svi imaju fine automobile, ceste i moderan avio promet.
Ministrova presumpcija je jedno, a istina nešto sasvim drugo:
ljudi se sve manje voze željeznicom jer je sustavno zapuštana i
neki segmenti u njoj nisu mijenjani doslovno od vremena spomenute
Austro-Ugarske. U toj konstelaciji i brojni kolosjeci nekad
važnog karlovačkog željezničkog čvorišta sve više služe za
cvjetanje korova, a ne za prijevoz. I Rijeka i Karlovac i Europa
su na istom mjestu, i posao koji se odvija na toj relaciji možda
i veći nego prije, ali mi smo u međuvremenu zaboravili da pruga
iz Austro-Ugarske ne može odgovarati potrebama 21. stoljeća.
Iako, saznajemo iz teksta od prije pola stoljeća, nekad je i
takva bila dovoljno dobra da preko nje prođe 1000 (!) vagona
dnevno…
“Tvornica vlakova”, Karlovački tjednik, 24. siječnja
1964.
Kolosijeke željezničke stanice možemo nazvati “tvornica vlakova”.
Evo samo dva podatka: u 24 sata stigne ili se otpremi u sve
pravce više od 90 putničkih i teretnih vlakova, a u isto vrijeme
stigne i otpremi se prosječno 1000 teretnih vagona. Radi se
neprekidno, bez obzira na to što se živa u termometra noću spušta
i do minus 20 stupnjeva Celzija! …Teretni promet vrlo je
intenzivan. U riječkoj luci ima samo za Mađarsku i druge zemlje
desetak brodova s raznom robom. Zato sada, umjesto predviđena
tri, kroz Karlovac prolazi po 8 teretnih vlakova dnevno. Da bi se
rad odvijao bez zastoja, željezničari su s područja stanice i
ložionice očistili oko 400 vagona snijega, u čemu im je pomogla i
srednjoškolska omladina Karlovca. Modernizacija željezničkog
saobraćaja postaje stvarnost i kod nas. U toku ove godine završit
će se elektrifikacija pruge do Hrvatskog Leskovca i uskoro će
električne lokomotive djelomično zamijeniti sadašnje parne. Tada
će se i dva slika željezničke stanice promijeniti.
Pripremio Tihomir Ivka