Čuvena “tranzicija”, koja na hrvatskom primjeru traje rekordno
dugo, u svim bivšim socijalističkim i komunističkim zemljama
izaziva i čestu nostalgiju za vremenom kada su svi imali ponešto,
možda ne puno, ali nije bilo ni gladnih. Jesu li naša sjećanja
ipak iskrivljena i jesmo li skloni, kako je to uostalom i u
ljudskoj prirodi, sjećati se lijepoga, a zaboravljati sve ono
ružno? Jedno od neugodnijih iskustava bivšeg sustava svakako su
bile nestašice određenih proizvoda – na kraće ili dulje vrijeme
nestajalo je kave, šećera, deterdženata, ulja…a meso je bio
jedan od najčešćih proizvoda na toj neslavnoj listi. Barem na
gradskom području, kako se spominje i u članku koji slijedi.
Zanimljivo, za razliku od stroge kontrole ostalih proizvoda u
slučaju nestašice i strogih zabrana stvaranja većih zaliha, kod
mesa to, čini se, nije bio slučaj.
Mesa ima, nema…(Večernji list, 1. listopad 1980.
godine)
U nestašici svih vrsta svježega mesa kao jedini razlog
navodile su se niske otkupne i prodajne cijene. Sada je meso
osjetno poskupjelo, ali ga, na neugodno iznenađenje stručnjaka i
potrošača, nema dovoljno u mesnicama.
Što je s mesom, pitanje je? Jesu li individualni
poljoprivrednici, najveća potencijalna snaga u tovu svinja i
teladi, prestali toviti? Jesu li poklali svinje i junce za
kriznih dana, dok još nije odobrena nova cijena? I ako su to
učinili, gdje je završila tolika rezerva mesa, ili ih možda nisu
htjeli dati u otkup, pa su sada seoska dvorišta prepuna, ali ne
svibnja i teladi, nego starih krmača, nerasta, krava i
volova?
I dok se to pitaju stručnjaci i kupci, obilazeći još uvijek
poluprazne mesnice, istovremeno se proizvođači bijele tehnike i
trgovci čudom čude zašto je tolika potražnja za škrinjama za
duboko zamrzavanje, kojih ne mogu proizvesti u dovoljnim
količinama, u trgovinama ih nema, a kupci ih stalno traže.
To je i odgovor na pitanje zašto nema mesa u mesnicama. Ima
ga čak u obilju, ali je ostalo na selu – u prepunim škrinjama za
duboko zamrzavanje, koje ima velika većina domaćinstava
individualnih poljoprivrednika. Na selu krize mesa nema i nije je
ni bilo. U svako doba na seoskoj trpezi ima dovoljno svinjetine,
teletine ili junetine. I onaj koji mesa nema lako ga može kupiti
od susjeda.
Pisalo se naveliko o zalihama deterdženata, šećera, ulja i
kave, stvaranjem kojih potrošači izazivaju nepotrebnu i umjetnu
nestašicu. Meso nitko ne spominje, iako je sigurno da su upravo
zalihe najveće. Nezgodno je to što su te zalihe u domaćinstvima
na selu, u škrinjama za duboko zamrzavanje iz kojih će “izlaziti”
mjesecima, ali samo za potrebe vlasnika, prijatelja ili rođaka.
(B. Hrstić)