Uvjeren
sam da su mnogima danas životni background i filozofija
definitivno vezani uz sport. Također vjerujem da su stvari koje
se nauče kroz sport primjenjive u životu. Volim sve sportove ali
moja sportska strast jesu ipak rukomet i veslanje na koje sam se
odlučio i zbog svoje kvartovske opredijeljenosti. Stoga sam se
kao mladić bavio rukometom u Rukometnom klubu Dubovac, a u
Veslačkom klubu Korana su mi bili prijatelji s kojima sam se
družio…
Dakle, kako sam već više desetljeća s iskustvom u sportu spoznao
sam da vas sport uči radnim navikama, što je kasnije definitivno
velik plus za život i za posao. Volim reći da sam iz sporta
izvukao tri ključna parametra koja koristim u životu; prvi su
radne navike, drugi je funkcioniranje u timu i nastup pred
javnošću, a treća je stvar – da se naučiš gubiti. Što je jako,
jako važno! Naravno, tome treba dodati i natjecateljski duh koji
te vodi, daje proaktivnost u svemu tome čime se baviš. Svakako je
svojevrsna kompenzacija tome što se danas nikako ne stignem
baviti sportom koliko bi htio kao nekad, već povremeno i to
rekreativno, ali pobjednik nastojim biti – na teniskom meču i u
poslu.
Moj radni – poslovni ritam ne dopušta mi da se ičim bavim
redovito, pogotovo ako to uključuje partnere. Svi moji teniski
partneri, primjerice, na kraju su odustali od dogovora sa mnom
jer sam često u zadnji tren morao otkazati termine zbog obveza na
poslu. To je posao u tvrtki u kojoj sam zaposlen već 37 godina i
u sportskom novinarstvu u kojem sam 40 godina. Zbog toga ozbiljno
razmišljam da se sportom bavim u samoći, da svako jutro vježbam
kod kuće, a uz to se počnem baviti i joggingom. To bi me
trebalo držati u kondiciji.
Posao i sport su mi pomogli i da “ispušem stres”. Kad sam 1992.
godine počeo raditi u marketingu i PR-u bio je to za mene veliki
izazov i pionirski posao jer sam krenuo od nule. Prvi mi je posao
bio organizirati logistiku i marketinške aktivnosti. Tada sam
prvi put osjetio zbog čega je moja novčarska kuća važna za
regiju. Dopustili su mi, naime, da im sugeriram kako se treba
ponašati na lokalnom tržištu, umjesto da mi diktiraju. Dobio sam
podršku za marketinško oblikovanje svih projekta koji su dolazili
iz stručnih službi. Velikim trudom kroz nekoliko godina
marketingom sam pomogao pokazati što znači pokloniti povjerenje
mojoj financijskoj instituciji. Istovremeno nisam odustajao,
popuštao, na sportsko – novinarskom planu gdje su rezultati bili
vidljivi. Moj radni dan trajao je najmanje 10-12 sati. Mislim da
sam između ostaloga uspio i zahvaljujući svom sportskom duhu. To
mi je pomoglo i da lakše shvatim kako se postaviti u kriznim
situacijama u poslu, kojih je nažalost bilo. Bez sporta,
obavljanje posla od kojega živim, bilo bi mi mnogo teže.
Dakle, ovo je moje osobno iskustvo. Međutim, ako se osvrnem na
okolinu, na prijatelje i poznanike, tada mogu zaključiti da nisam
jedini od te “sorte” te da na sreću ima bezbroj sličnih i još
boljih primjera od mojega gdje su bivši sportaši postali
istaknuti menadžeri i businessmani, vrlo cijenjeni
radnici, majstori, inženjeri, pravnici, ekonomisti i slično. U
Veslačkom klubu Korana gdje sam trenutno član uprave kluba gotovo
iz svake generacije izađe barem jedan liječnik ili liječnica…
Takvih primjera ima i u drugim sportovima; rukometu, atletici,
gimnastici pa i u toliko “osporavanom” karlovačkom nogometu…
Naročito kod starijih generacija nogometaša, da sad ne nabrajam
imena jer ih ni dosad nisam isticao.
Vjerujem da uspješnosti na poslu i na sportskom borilištu pomaže
nam i vjera u Boga. Religija potiče jaku vjeru, nadu, odlučnost,
hrabrost… Ona može biti izazov svima, bez obzira na rasu, naciju,
vjeru, svjetonazor da budemo za drugog a ne protiv njega, da
poštujemo protivnika kao i sebe, da lakše prihvaćamo poraz…
Nažalost, kad je riječ o sportskom nadmetanju ono se može
pretvoriti i u “svetu igru”, a u njoj se događa sve, pa i
instrumentalizacija vjere i vjerskog obreda. Pritom mislim na
licemjerno prizivanje Boga u sportu što je izopačen oblik
duhovnosti.