A, nekako…ako netko i zna, ja volim zamišljati da to znaju u
Hondurasu. Zamišljam sumrak u Tegucigalpi, dječake i djevojčice u
igri, u osmijehu, u prašini i pod crvenim nebom koje pritišće
krovove nebodera, u tom dalekom svijetu, svijetu koji zaostaje
čak i za nama, sasvim dovoljno zaostaje, tako da u njemu još
uvijek ima i onog iskrenog vjerovanja da je život lijep i u kojem
se djeca još uvijek iz čista mira nasmiju, kada po povratku iz
škole vide ulicu punu dječaka i djevojčica u igri.
U Hondurasu je i nogomet možda još uvijek važan na onaj dobar
način, na način na koji nam je bio važan kada smo imali sedam
godina i kada smo velikim očima upijali sve te daleke stadione,
raznobojne dresove, i kada nam se činilo da i kroz televizijski
ekran osjećamo miris trave i kožne lopte.
Ovih dana cijeli će svijet biti lud za nogometom, ali ako mene
pitate, najiskrenija ljubav, strepnja, nada, tuga i veselje bit
će u očima honduraških dječaka, dok kroz poluotvorena vrata
balkona ulazi sunce, obasjava zidove i spaja se s televizijskim
ekranom, na kojem pod tim istim suncem trče nogometaši u
plavo-bijelim dresovima.
I mislit će ti dječaci na te utakmice i kasnije tog dana, dok
trče za loptom po prašnjavoj ulici, dok djevojčice preskaču
lastiš ili voze bicikle, u sumraku.
Dok crveno nebo pritišće krovove Tegucigalpe i svijet je lijep i
uzbudljiv, onako kako u to vjeruju djeca.