Daleka je ta 1980. godina kada je u naš grad, rodom iz Beograda
pa preko Zagreba, stigao prof. Aleksandar Radivojević. Dobar
čovjek iz nekog drugog svijeta kakav valjda više nigdje ne
postoji. Nigdje se ljudi kao profesor Aco ne uklapaju posve, a
svaki grad ponosan je da ih ima pa tako i mi možemo biti ponosni
što je baš Karlovac odabrao za mjesto u kojem će proživjeti svoj
život u ritmu glazbe, uz zborsku pjesmu i uz ljubav i svađe i
mirenja kakva imamo samo s osobama i gradovima koje volimo.
Učio nas je prof. Radivojević glazbi, kao nastavnik u Glazbenoj
školi Karlovac od 1982., kao dirigent Zore od 1980. do 1986. i
1990. do 1998., kao osnivač Chorusa Carolostadien, kao gostujući
dirigent Karlovačkog komornog orkestra, kao skladatelj. Učio nas
je, a ružno je živjeti u vremenima kada je to potrebno
spominjati, i snošljivosti – u ratno predvečerje pjevalo je Prvo
hrvatsko pjevačko društvo Zora koncert za mir u dva dijela – u
katoličkoj i pravoslavnoj crkvi u srcu grada. Rat Zora i prof.
Aco nisu zaustavili, ali Beograđanin na čelu Prvog hrvatskog
pjevačkog društva učio nas je u to ratno vrijeme da nikada ne
smijemo pustiti da mržnja zavlada našim srcima.
Lako je u ovakvim trenucima naći simboliku i kad simbolike nema,
ali ovog puta možda i nije taj slučaj. Samo dvadesetak dana prije
72. rođendana, umro je prof. Aleksandar Radivojević danas u svom
Karlovcu, na dan kada će se u Šancu održati svečano otvaranje
Međunarodnog festivala folklora, manifestacije koju nije
propuštao i na dan kada se grad na četiri rijeke puni mladim
glazbenicima iz cijelog svijeta uz početak Hrvatske flautističke
akademije i Karlovac piano festivala. Sretan bi bio Aco večeras i
ovih dana, sretno i puno trebalo bi biti naše srce jer smo ga
imali prilike poznavati i živjeti uz njega. Bit će prazno večeras
jedno mjesto u Šancu, bit će prazniji grad sutra, a opet, i
zauvijek bogatiji za vrijeme provedeno s čovjekom koji nas je
odabrao za svoje životne suputnike.
Počivajte u miru dragi profesore!