Francuski ekonomist Thomas Piketty izaziva u zapadnom svijetu
svojim svježim monumentalnim djelom “Kapital u 21. stoljeću”
silnu pažnju, iako je u njoj samo potvrdio ono što je Marx tupio
još prije 150 godina: priča o kapitalizmu gdje svatko može
uspjeti upornošću i radom je opsjena, kapitalizam je ekonomski
poredak u kojem bogati postaju još bogatiji, a siromašniji će
imati sve manje. I tu će sudbu prenositi i na svoju djecu.
Piketty je to opširnim istraživanjem i emprijiski dokazao i opet
parafrazirao Marxa zaključkom da će se kapitalizam morati
mijenjati ako ne želi pojesti samog sebe ili frapantne
nejednakosti dovesti do toga da ga siromašne mase (a ima ih, samo
u najbogatijoj zemlji svijeta SAD-u živi 50 milijuna siromašnih),
pokušaju srušiti revolucijom. Da se to ne desi, bogati ili će
sami redistribuirati bogatstvo (što se nikad neće dogoditi) ili
će ih države (koje se pak prečesto ponašaju kao Superhik i kinje
poreznom presijom većinu da bi manjina nastavila uživati),
drastično oporezovati.
Piketty predlaže da bi za jako bogate ljude i stopa od 80 posto
bila normalna. Eh, ali onda je to gašenje ekonomskih sloboda,
diktatura lijenih i neuspješnih nad uspješnima i bogatima,
uravnilovka i tko zna što već sve ne. Pojam uravnilovke u nas u
posljednjih četvrt stoljeća je nešto poput psovke, nešto s
apsolutno negativnim predznakom iako je taj “izum” iz Sovjetskog
Saveza značio poravnanje dohotka, odnosno da je razlika između
najmanje i najveće plaće 6 puta. Što je tu manje nenormalno od
današnjeg američkog standarda slobodnog tržišta s odnosom plaće
radnika i managera 1:204? Uglavnom, iza licemjernog opravdanja
ekonomskih sloboda liberalnog kapitalizma krije se stara dobra
“vulgaris” pohlepa, pa nije ni čudo što se pokušaj poravnavanja
nejednakosti karakterizira kao zlo.
Socijalizam naš preživljeni mučio se s tom ljudskom pohlepom i
pokušavao boriti protiv nje uravnilovkama i po pitanju plaće i po
pitanju imovine. Trn u oku svjesne javnosti i svih onih čija je
uloga bila održavanje razine društveno-političkog morala na
prihvatljivim standardima soc. revolucije, su bile nekretnine.
Novinari i njihovi urednici gunđali su neodređeno na “određene”
devijacije, “neke” drugove, “nečije” interese, rijetko pikirajući
imenom i prezimenom. Iznimku smo našli u tekstu starom 40 godina
gdje je izvjesni Stanko Piršić javno prozvan za grijeh držanja
društvenog stana u posjedu, dok je u isto vrijeme imao kuću na
Švarči u jeku akcije “imaš kuću, vrati stan”.
“Nešto je trulo u stambenoj politici”, Karlovački
tjednik, 15. kolovoza 1974.
Dok u našem građu ima ljudi koji stanuju u barakama, šupama,
potkrovljima, dok ima ljudi koji plaćaju velike podstanarske
iznose, dotle imamo onih koji se šire u ogromnim stambenim
prostorijama ili su vlasnici dvaju stanova. Dok našem gradu
nedostaju 3 tisuće stanova i dok brojne porodice sanjaju o
kvadratnom metru toplog pravog stambenog parketa, kao nedostižnom
bogatstvu, jedni, kao naš sugrađanin Stanko Piršić, imaju stan u
društvenom vlasništvu i kuću, koju je ponekad teško lučiti od
vile, u privatnom vlasništvu. Za sada, u Karlovcu, takvih
vlasnika ima 162. Spisak nije konačan. Ne radi li se tu, kako
nedavno reče Milan Pavić, predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine
općine Karlovac, “o krizi morala”?
Vratimo se našem sugrađaninu Piršiću. Taj Karlovčanin u Ulici
Maksima Gorkog u zgradi broj jedan, ima stanarsko pravo nad
stanom, čiji je vlasnik Skupština općine Karlovac. Stan je
trosoban veličine 65 kvadratnih metara. Kako Piršić već poodavno
gradi obiteljsku kuću negdje na Svarči, a smatra se da je ona već
i završena, Stambeno poduzeće Karlovac je još 24. 11. 1972.
godine izdalo rješenje kojim se taj stan dodjeljuje Svetozaru
Iliću. U rješenju piše: “Komisija je donijela takav zaključak iz
razloga što si je Piršić Stanko izgradio vlastitu obiteljsku kuću
na Švarči, koja je useljiva..” Na žalost, I. S. ni do danas nije
dobio taj stan, jer je još uvijek u njemu P. S.”
Ovo nije jedini slučaj da se u Karlovcu pokušalo spriječiti pravo
na vlasništvo nad dva stambena objekta. No, na žalost, još nije
zabilježen slučaj da se u takvim pokušajima uspjelo. Zahvaljujući
šupljinama i pomalo sitnovlasničkim osobinama, a koje naginju
prema buržoaskim karakteristikama, dosadašnji Zakon o stambenim
odnosima omogućavao je vlasništvo nad više stanova. Zapravo, bilo
bi pregrubo reći da je to svojim postavkama Zakon izričito
odobravao i omogućavao. To se postizalo različitim tumačenjima
njegovih prilično nejasnih i dvosmislenih odredbi. O čemu se
zapravo radi? U karlovačkim društveno–političkim organizacijama
poodavno se razgovara i razmišlja o uzrocima i suzbijanju tih
evidentnih uzroka socijalnih razlika. Kako je oblast stambene
politike jedan od vrlo važnih činilaca društvenog i ličnog
standarda i često izvor socijalnih nejednakosti u društvu, u
Karlovcu se više pažnje posvetilo stambenoj problematici. Tako je
uočeno da se, unatoč naporima u stambenoj izgradnji, pojačava
stambena potražnja. Nisu riješeni ni svi problemi onih koji već
žive u gradu, a godišnje u njega pritječe još oko 730 žitelja.
Isto tako evidentno je da jedni, koji stanuju u stanovima
društvenog vlasništva grade obiteljske kuće u kojima po završetku
izgradnje netko stanuje, ali da vlasnici tih kuća i dalje ostaju
nosioci stanarskog prava u društvenim stanovima.
Ima li tu logike? Naravno, logike tu nema. Nema je u barem većini
slučajeva. Događa se, naime, da stanove u društvenom vlasništvu,
nosioci stanarskog prava koji su izgradili obiteljske kuće,
ostavljaju na korištenje članovima svoje porodice, rodbini,
preprodaju stanarsko pravo, ili obavljaju, takozvane fiktivne
zamjene stanova. Naravno, o zamjeni nema ni govora, već o
malverzaciji, zapravo “masnoj” prodaji tuđeg stana. Zato je
Izvršno vijeće Skupštine općine Karlovac, odlučilo da posebna
(već je imenovana) komisija ispita sve slučajeve pojave
vlasništva nad dva ili više stambenih objekata. Za “prvu ruku”
uzeto je iz spiska od 162 vlasnika obiteljskih kuća i nosilaca
stanarskog prava. Svaki slučaj podrobno će se ispitati i
naposljetku utvrditi što treba činiti: to jest, treba li stan u
društvenom vlasništvu društvu vratiti, ili se može dozvoliti
njegovo zadržavanje u krugu porodice koja se prirodnim zakonima
morala cijepati…
Pripremio: Tihomir Ivka