Eto, dočekali smo i to da jedan lokalni čelnik bude pred sudom
(doduše nepravomoćno), proglašen krivim za pokušaj podmićivanja,
odnosno kupnje ruke u gradskom vijeću kojom bi osigurao vlast u
jednom gradu. Željko Sabo se zove, prijeratni elektrotehničar,
ratni vukovarski stradalnik, politički SDP-ovac, po svjetonazoru
novootkriveni vjernik i teolog po kasnom obrazovanju. Živopisna
biografija, osim te unutarnje suprotnosti ljevičarskog garda i
predanosti Bogu, ne otkriva nijednu mrlju, tek patnju i volju za
preživljavanjem, tipičnu ne samo za ove prostore. I na ovom
mjestu bi već na osnovu taksativno nabrojanih ključnih točaka
Sabina životopisa i njegove “očenaške” poze u javnosti, gotovo
povjerovali da mu neko od njegove političke vukovarske
konkurencije pakira i sapuna dasku. Ali, ta konkurencija je bila
dovoljno pronicljiva iz vlastitih iskustava s političkom
trgovinom, da shvati da je priče o podmićivanju i razgovore u
četiri oka nemoguće dokazati u pravosudnom sustavu koji se dosad
ionako iz raznih razloga nije pretrgao da na taj politički
folklor troši vrijeme i resurse. Pa su čovjeka lijepo snimili,
doduše ilegalno, ali je – rekli bismo, sasvim opravdano – Vrhovni
sud dopustio da se jedan ilegalno snimljeni razgovor prizna kao
dokaz na sudu. Također, sasvim opravdano i logično, osječki sudac
koji je Sabu proglasio krivim, pojasnio je da je cilj kazne
pokazati kako se ne može tolerirati takvo ponašanje i da posluži
kao prevencija drugim sličnim tipovima u borbi za vlast da se
ruke u lokalnim parlamentima osiguravaju na osnovu ostvarenja
programa na korist građana i zajednice, a ne pukim kupovanjem.
A spomenuta snimka otkrila je odurnu mimikriju vukovarskog
političara; bogobojazan i učtiv prema javnosti, u četiri oka
prilikom obrađivanja potencijalnih političkih partnera, pokazao
se kao bahata, beskrupulozna , mačistički raspoložena i prilično
vulgarna osoba. Poslije toga, njegova patnička poza, suze pred
saborskim odborima, teatralno pokazivanje ožiljaka od operacija,
a posebno naglašavanje da je za vrijeme izricanja presude mislio
na Gotovinu, tek je očajnički pokušaj kontrole štete koja se više
nije dala kontrolirati, patetična i manipulatorska predstava za
maloumne. Zanimljivo, prije suđenja, ali nakon što se znala
istina i objavljen stenogram snimke, Sabo je na nedavnim izborima
umalo kao nezavisni kandidat ponovno postao gradonačelnik
Vukovara. Ljudi su ili glupi, ili “umočeni” ili vjeruju da je ono
što dolazi poslije takvog Sabe još gore. Četvrtog nema, a svako
od tri prva objašnjenja su zapravo vrlo loša vijest za ovo
nezrelo društvo u kojem živimo.
Ono što pak uznemiruje iz karlovačkog kuta gledanja, je što ovaj
vukovarski slučaj sablasno podsjeća na akciju osvajanja vlasti u
Karlovcu 2005. godine koju HDZ nije ispustio do danas iz ruku.
Naime – uvijek se dobro podsjetiti – nakon što je lijeva
koalicija kroz političke pregovore osigurala većinu u Gradskom
vijeću, vijećnici iz malih stranaka na dan konstituirajućih
sjednica su padali po slapovima i završavali u bolnicama, sve da
bi se kupilo vrijeme kako bi se kupilo one koje se kupiti dade. I
kupilo se, sasvim slučajno su neki od tih ljudi odmah poslije
završili u finim sinekurama no to i dalje nije bilo dovoljno da
se na sudu dokaže podmićivanje. Nije bilo nikakve snimke, kao u
slučaju Sabe. Ali, ima crno na bijelo ugovor između HDZ-a i HSU-a
kojim se njihova ruka u Gradskom vijeću kupuje za 20 tisuća kuna
mjesečno. Iz gradskog proračuna ili Vukelićevog džepa, sasvim
svejedno. Taj je slučaj klasične političke korupcije u negativnom
kontekstu istaknut čak i u izvješću Europske komisije, ali nije
bilo političke volje da se stvari u to doba istjeraju na čistac.
Što bi se reklo, tko je jamio, jamio je, bez obzira što su neki
mladi političari što danas drmaju gradom, u to doba kupili
naklonost u stranci aktivnim sudjelovanjem u prljavoj raboti
kupovine vlasti. I što bi se reklo “ki bi, da bi” – po još jednom
poučku skovanom u HDZ-u – tko zna što bi bilo da se sve odigralo
fer, da je vlast konstituirana prema volji birača i dogovora na
osnovu političkih programa. Bi li Karlovac danas bio napredniji i
prosperitetniji grad negoli je danas? To nikada nećemo znati.
Ostaje a samo gorak okus u ustima i sumnja da politika koja je
došla na vlast korupcijom teško kasnije može drugačije vladati.
Na prvi pogled može izgledati da je Sabo nastradao izolirano za
nešto što je u Hrvatskoj na nižim političkim razinama postalo
uobičajenim političkim folklorom, ali to ne treba gledati tako.
Čak i da su županijska državna odvjetništva i sudovi skloni ovoj
ili onoj političkoj opciji, pa prema tome i selektivni u odabiru
“meta”, svaka presuda za političku korupciju budi novu nadu.
Uspoređujući Sabin i “karlovački” slučaj, napredak u nižoj
toleranciji sustava na političku korupciju je više nego očit.
Poslije ove presude nema nazad u sporom i mukotrpnom procesu
izgradnje Hrvatske kao pravne države u punom smislu njene
definicije. Izvjesno je da je taj proces nema kraja, ali svaki
novi otvoreni slučaj protiv onih koji zloupotrebljavaju političku
moć ispunjava cilj generalne prevencije da prilika ne učini od
političara lopova i pomaže da županijska državna odvjetništva i
suci koji još žive u 90-ima prestanu plesati po dikatatu
političara jer će to i za njih same postati preopasno. U tom
procesu Karlovac zabrinjavajuće kaska na začelju, ali mora doći
na red.