Novinari istražuju, ganjaju informacije, propituju, sumnjaju,
kritiziraju, traže uzroke. Često je traženje vjerodostojnih
podataka od kojih se može konstruirati priča put popločen
nevoljama, neugodnim situacijama, ignoriranjem, pa i
opstrukcijama i dezinformacijama. Kad strana o kojoj se piše
proglasi silenzio stampa iz nekog razloga, novinar od onog s čim
raspolaže nerijetko može u najboljoj namjeri složiti krivu sliku
i javnosti određeni slučaj ili osobu predstaviti u djelomično ili
potpuno krivom svjetlu, obično u negativnom kontekstu. Kad je u
pitanju politika i sve što ide uz nju, u pitanju je i javni
interes i ponekad zaista nije jasno da ga ljudi koji određene
politike provode ne pokušavaju braniti. Naime, izbjegavanje
odgovora, izostanak reakcija odgovornih osoba samo pojačavaju
sumnju da u određenoj situaciji nešto ne valja. I da, novinar u
takvim situacijama, u najboljoj namjeri, može prilično grubo
pogriješiti u (pr)ocjeni . Ali kad je u pitanju javni interes, ne
bi mu trebalo biti teško priznati pogrešku.
Baš kao potpisniku ovih redova koji je u zadnjih desetak godina u
bar tucet tekstova obrušio na ideju, idejne začetnike i
provoditelje ideje izgradnje zida na Drežniku. Prvo, izgraditi
visoki zid na obali rijeke u centru grada, zakloniti pogled s
jedne obale na drugu bez obzira što su od građevinske ljepote
zlatnog karlovačkog doba ostale tek otužne ruine, reducirati
pristup rijeci i distancirati se od nje, nije samo urbanistički,
već i civilizacijski upitno. Nikad nam nije ponuđen smislen
argument je li morao biti baš taj sivi uglati beton, je li
postojala oku ugodnija alternativa. Drugo, već za vrijeme gradnje
pojavile su se nepotvrđene, ali i nedemantirane priče da su se
dio silnog ugrađenog materijala preusmjeravao i za gradnju
privatnih objekata. Treće, kad je završen, zid je puštao kod
svakog jačeg podizanja vodostaja Kupe, podvožnjak na potezu od
Banije prema Drežniku je redovito bio potopljen, a tri i pol
metra visine zida na tom mjestu u tim situacijama je izgledalo
tako besmisleno. Baš kao i cijeli zid, jer godinama Vodoprivreda
nije uspjela od vlasnika otkupiti pedesetak metara zemljišta pa
bi kroz tu rupetinu Kupa zaobišla zid i poplavila Drežničko polje
kao da ga nema. Pitanja o njegovom vizualno/funkcionalnoim
besmislu bila su sasvim legitimna, a odgovori neuvjerljivi. Nije
bilo odgovora ni na teze da se postojanje zida moglo kompenzirati
zahvatima uzvodno, vodnom stepenicom kod spoja Kupe i Kupa-Kupa
kanala, pa i da su kroz godine edukacijom, odnosno restriktivnim
uvjetima, nadležne institucije morale utjecati na stambenu
gradnju na Drežniku. Naime, poslije katastrofalne poplave 1939.
na Drežniku je tijekom 2. svjetskog rata izgrađeno plansko
radničko naselje, kolokvijalno zvano “Pavelićevo” s kućama na
temeljima visokim preko metra bez podruma, pod izravnim utjecajem
velike poplave. Poslije toga, iz predostrožnosti nije smjela biti
izgrađena niti jedna kuća s temeljom ispod te visine. No iz nekog
razloga, redom su kasnije kuće građene i na nižoj razini s
minimalno visokim temeljima. I onda, kad voda dođe, kriva je
država.
Političari, a posebno aktualni zamjenik gradonačelnika i
svojevremeni direktor “Vodoprivrede” Dubravko Delić, svjesni
blage nakaradnosti zida, obećavali su “slapove ruža” i razna čuda
da ga se uklopi u okolinu, to na kraju nikad nije učinjeno.
Tehničke nedorečenosti su rješavane korak po korak, ali to nije
slabilo dojam da je zid spreman za “tisućljetne vodostaje”
promašena investicija, koja se, eto, spletom okolnosti dogodila.
A onda su se vodostaji koji se događaju jednom u “sto godina” u
zadnjem desetljeću počeli opetovati na godišnjoj razini, a u
2014. godini bogme i na mjesečnoj razini. Svježi rekordni
vodostaj i nadrealna situacija da na banijanskoj strani, na Obali
Ivana Trnskog stojite suhih cipela, a na metar dalje s druge
strane zida vam je Kupa zapravo iznad glave, tjera da nakon puno
godina revidirate stav i ispričate se sustavno pljuvanje po
komunalnom objektu koji je na kraju pokazao da je uz sve mane u
svojoj osnovnoj funkciji demonstrirao svrsishodnost.
Da, on je i dalje beskrajno grd za oko, “udaljava” Drežnik od
centra i obratno, i nas od drage nam Kupe, ali da ga nije bilo
Karlovac bi vjerojatno danas zbrajao štete daleko iznad ne tako
katastrofalno visokih 35 milijuna kuna kolika je procijenjena
šteta od poplava ovih dana. Potpisnik ovih redova stoga na kraju
skrušeno priznaje – drago mi je da je drežnički zid
bio tu s nama ovih dana.