Iako bi u današnje vrijeme mogla imati konotaciju defetizma i
neambicioznosti, ima nešto duboko mudro u staroj izreci “bolje
biti prvi na selu, nego zadnji u gradu”. U svijetu podijeljenom
na blokove gdje su karte odavno podijeljene između velikih
igrača, Tito je lako moguće imao spomenutu uzrečicu u mislima kad
je s Nehruom i Naserom osnivao Pokret nesvrstanih. Politička
protuteža hladnoratovskoj podjeli bila je svakako motiv, ali
ekonomski aspekt nikako nije bio zanemariv. Što je svježe
industrijalizirana Jugoslavija mogla “uvaliti” Njemcima osim
manualne radne snage?
Uglavnom ništa, pa se počela družiti sa slabije razvijenima od
sebe, državama koje se imale ambiciju da se moderniziraju, a neke
od njih su imale golemu prednost u resursima. Imale su naftu, a
to znači i dolare. Gradile su naše građevinske tvrtke ,
zahvaljujući vezama iz Pokreta nesvrstanih uzduž i poprijeko
Sjeverne Afrike i Bliskog istoka, metalska industrija također je
do deviza dolazila izvozom strojeva i ostalih proizvoda teške
industrije u te krajeve. Držalo se do vječitog počela zdrave
ekonomije; ako želiš napredovati moraš stvarati novu vrijednost,
ako želiš prosperitet za građane moraš izvoziti i stvarati
suficit. A onda smo odlučili da više nećemo biti važan faktor u
Pokretu koji i danas broji 120 članica, nego radije na repu
događanja (i raspodjele novca) u nekoj asocijaciji država
disfunkcionalnijoj i birokratiziranijoj čak i od bivše
Jugoslavije. Otad više ne ovisimo o znanju, industrijskim
inovacijama, već – karikirano – o suncu kao u nekoj primitivnoj
zajednici. O broju sunčanih dana ovisi nam uspješnost turističke
sezone, a o uspješnosti turističke sezone, hoćemo li još jednom
uspjeti pokrpati duboke proračunske rupe.
“Prava prilika – treće zemlje”, Karlovački tjednik, 14.
lipnja 1984.
Ove godine će “Jugoturbina”, ako se ostvare planovi, od izvoza
inkasirati 4 525, 000.000 dinara, od čega će samo 744,185.000
dinara biti plaćena zelenim novčanicama. Suviše malo da se
izvozom pokrije uvoz sa zapada. Čine se, stoga, ogromni napori da
se konvertibilni izvoz poveća, odnosno da nadmaši uvoz, Šansa su,
kažu karlovački metalci, nesvrstane zemlje.
Ne čudi što se “Jugoturbina” sve više okreće trećim zemljama. Sve
teže je, naime, turbine, pumpe, motore…na konvertibilno tržište.
Razlog: monopol zapada, smanjena investicijska aktivnost i, ne
treba kriti, naše (odavno poznate) slabosti.
Zbog naše nesvrstane politike i dosad uglavnom uzorno obavljenim
poslovima, imamo mnogo pogodnosti i prednosti u odnosu na
razvijene, ali je to, ujedno, i izuzetno naporan i dugotrajan
posao…Osnovana je posebna stručna grupa za istraživanje tog
tržišta, sve češće se pojavljuju na licitacijama, razvijena je
široka privredna aktivnost, a sve se više i uspješnije surađuje i
s drugim kolektivima koji u trećim zemljama imaju predstavništva.
Vode se ozbiljni razgovori o izvozu opreme vrijedne 21 milijun
dolara u Sudan, Grčku, Egipat i Austriju. JUgoturbina – ŽEČE
ugovor o izvozu alata i 120 tisuća brava u Egipat, dok će se
Turskoj isporučiti oprema vrijedna 22,5 milijuna dolara.
Svi su izgledi da će uskoro biti sklopljeni novi poslovi.
Jugoturbina planira u Sudan izvesti nekoliko dizel-centrala, pred
potpisivanjem je ugovor o izvozu opreme u Indoneziju, u suradnji
sa “Sulzerom” bit će potpisan ugovor o izvozu motora u Meksiko,
posredstvom Energoinvesta Sudanu će se prodati turbinska
postrojenja vrijedna 45 milijuna dolara, a postoje izgledi izvoza
u Irak, Iran, Alžir i Libiju. Izvozna šansa “jugoturbinaša” su
motori, pumpe, turbine i građevinski okov. Zanimljivo je da su
zapadne firme (konkretno, austrijske) zainteresirane da u treće
zemlje izvoze zajedno s Jugoturbinom.
Pripremio Tihomir Ivka