1974
Svijet nikada nije bio crno-bijeli, ali možda bi mu sasvim dobro došao neki izum kojim bi fotografije nakon nekog vremena postale crno-bijele, tako da kad te jednom netko gleda, unuci, njihove djevojke, njihova djeca…budeš isti kao tvoj djed, sav od crno-bijele topline. Na filmovima i fotografijama u boji postaneš smiješan već i sebi, pitaš se zar je moguće da su ljudi imali tako smiješne frizure i tako glupu odjeću prije samo desetak godina. A da je sve to u crno-bijelom netko bi već pomislio ‘eto, nekada je svijet bio sasvim drugačiji i u njemu je vrijedilo živjeti’.
Svijet je uvijek bio u boji, pa je tako bilo i u petak, 4. listopada 1974. godine, kada je moj djed nakon ručka izašao u malu ulicu koja je i pod sivim nebom bila sasvim dovoljno zelena da moraš malo protrljati oči kad izađeš iz tamnog stana u svijet sačinjen od bljeskova. Vidim njegove korake po mješavini starog asfalta i šljunka, osjećam miris grmlja kiselice u zraku, čujem zvukove posuđa, radija, susjedskih svađa i lagano pljuskanje Korane, veće no ikad. Otići će pored dvorane i hotela, zaokrenut će prema turbini, a svuda oko njega bit će rijeka, još potpunije i jače nego inače. Možda će u toj šetnji djed pomisliti i na prvog unuka, na mali, pomalo vlažni stančić u kojem su tata i mama, ona u petom mjesecu trudnoće. Možda će pomisliti na puno toga i začarati svijet nekom samo svojom tajnom vračkom, tako da sve bude u redu, pa onda polako krenuti kući, otvoriti Večernjak i pogledati koju utakmicu će sutra nakon ručka gledati na velikom crno-bijelom televizoru u sobici koja miriše na knjige i putovanja.
Bio je to svijet u kojem su male stvari predstavljale veliku avanturu i pitanje je da li je itko bio toliko mudar da shvati kako je sasvim dovoljno za sreću da proživiš život u kojem ćeš 4. listopada 1974. godine pamtiti samo po jednoj davnoj poplavi koja nikoga nije odnijela i nikome zapravo nije učinila ništa nažao, osim što su se svi osjetili još malo življima i ranjivijima.
1991
Sedamnaest godina kasnije, 4. listopada opet će biti petak, rijeka će biti niska i po njoj će ploviti žuto lišće koje će u babljem ljetu blještati tako da će slučajni šetač morati barem na trenutak protrljati oči kada se spusti Ulicom Aleksandra Majdera prema Foginovom kupalištu. Svijet više neće biti isti, ali život hoće. Život će biti prekrasan i lak, kakav bude samo onda kada duboko u sebi znaš da svemu dolazi kraj. Život će biti poput posljednjeg vikenda školskih praznika, pun smijeha, dobrog raspoloženja i želje da raširiš ruke jako, najjače što možeš, i zagrliš cijeli svijet i isprobaš sve ono što te u tom svijetu čeka. U zraku će mirisati vikend, čut će se zveckanje posuđa iza poluotvorenih prozora, drveće će biti još uvijek sasvim dovoljno zeleno, ljudi će sjediti na terasama, radnici će pola sata prerano završavati radni tjedan, dječaci i djevojčice samo napola će slušati profesore, a napola gledati kroz prozore u sunčan dan, zamišljat će one iste terase na kojima sada sjedi jutarnja smjena, zamišljat će nogomet na dva mala, pivu ili kolu u kafeteriji, osunčano Korzo, lijepe djevojke, glavne gimnazijske frajere, zamišljat će vikend koji dolazi i boljet će ih trbuh, onako sasvim lagano i lijepo. Ljudi će ulaziti u autobuse, kupovat će jabuke od posljednjih prodavačica na tržnici, podizat će plaće, ići će po djecu u vrtiće, kupovat će novine na kiosku kod miljokaza…
A onda će se na nebu pojaviti markacijski znakovi i svijet će stati. Svijet će tako efikasno i nenadjebivo stati da bi, da si bio samo malo mirniji i mudriji, poželio da je ovo film i da bude kraj, jer boljeg i upečatljivijeg kraja nije moglo biti. A možda je i bio kraj i možda ono više nisi bio onaj pravi ti, par minuta kasnije, dok su granate bile tako glasne da nisi čuo što ti mama dovikuje iako je samo dva metra daleko, dok je ulicu prekrivala prašina i dim, dok te bolio trbuh od sirena, eksplozija i vrištanja, onako tupo i nimalo lijepo.
2014
Proći će još 23 godine i doći će 4. listopad 2014. godine. Neće biti petak, bit će subota, ali još tamo 1991. godine shvatio si da će život ponekad biti tužan, ponekad prekrasan i da ništa u njemu neće biti zauvijek dobro ili zauvijek loše, samo će 4. listopada uvijek biti isti i do kraja života vraćat će te u ono poslijepodne kada je sve počelo, tako da, korak po korak, odradiš sedamnaestu koju nikada nisi imao. Ujutro će sipiti neka dosadna kiša, u poznatim bircevima bit će neki dragi ljudi, svirat će dobra muzika, medica će imati jednako dobar okus, bit ćete zajedno, a opet ćete biti sami, pogotovo oko pola tri, kada ćeš nesvjesno pogledati u nebo i učinit će ti se da vidiš markacijske znakove i osjetit ćeš knedlu u grlu, knedlu koju nikome nećeš priznati. I boljet ćete trbuh, sasvim malo, i nećeš znati boli li te na lijep ili onaj drugi način.
A kada padne mrak, kada ulice opuste, sjest ćeš na mokar rubni kamen i gledati uspavani grad i ulice osvijetljene fenjerima.
I mislit ćeš na njih. Na njih koji su trebali biti grad. Na one koji su ove subote trebali drhtavih ruku, oslanjujući se o štap, izaći pred Dom umirovljenika…koji su trebali igrati šah u parku, šetati po ulicama prekrivenim mokrim lišćem…na one koji su trebali pripremati ispite, veseliti se slobodnom vikendu, na one koji su ove subote možda trebali napokon u mirovinu, na one koji su se ove subote trebali vjenčati, šetati s djecom uz rijeku, na one koje su trebale postati zgodne djevojke u prolazu, na one koje si trebao voljeti, na one koje nisi, na one koji bi odselili, na one koji bi toga poslijepodneva na stadionu pjevali s vama… Mislit ćeš na svijet kojeg nikada neće biti – na konobare, vozače autobusa, studentice, srednjoškolce, klošare, susjede…vidjet ćeš ih kako izlaze iz trgovine natrpani vrećicama, ulaze u kazalište, dovikuju se s nekim na drugoj strani ulice, ližu sladoled, gledaju izloge, klimaju ti glavom, pričaju na mobitel, smiju se, plaču, sklapaju upravo pročitanu knjigu, oblače tenisice, pale televiziju, otvaraju kišobran i slušaju kapi kako lupkaju po mokrim pločnicima….
Sjedit ćeš na mokrom rubnom kamenu, netko će ti pružiti bocu s medicom, čut će se dobra muzika, ustat ćeš i tvoje starke zaškripat će na asfaltu grada koji bez njih nikada neće biti isti, ali će zauvijek ostati jedini grad kojeg imaš.