U vrijeme kad vlada sramotna ekonomska dogma i na ljevici i
desnici da je jedini način izlaska iz krize štednja koju osjećaju
najviše donji slojevi društva, režu se nemilice radnička prava ne
bi li se privukle strane investicije, a Hrvatska postala
ekonomski konkurentna zemlja po cijenu pretvaranja većine
vlastitog naroda u jeftini prekarijat. Nema veze za političke
elite što bogatiji postaju još bogatiji i u krizi, to se ne dira,
ali treba zatrti svaku natruhu luksuza za obične šljakere. Recimo
ljetovanje koje je danas – ako u socijalizmu niste bili dovoljno
pametni i ambiciozni i jeftino sagradili kakvu vikendicu – veliki
luksuz za radničku obitelj. Nekad je država kao krajnji i stvarni
poslodavac svih zaposlenih pokušavala radničkoj klasi
organizirano osigurati mala životna zadovoljstva. Gradile su
tvrtke odmarališta i bungalove, ljetovali direktori vrata do
vrata sa svojim čistačicama no ta utopija zamlaćena je brzo i
efikasno u vihoru najveće pljačke stoljeća – hrvatske
privatizacije. Ono što se izdvajalo iz plaća za gradnju
odmarališta netko je za sitan ili nikakav novac privatizirao,
dohvatio se atraktivnih lokacija uz more i umjesto da svi imaju
po malo, sad neki imaju jako puno, a drugi ništa. Sve po
pravilima kapitalizma. Dok danas gledamo kako bi ozakonili što
lakši otkaz za radnika, nekad se u strukturama razmišljalo kako
da premoste situaciju u kojoj svi radnici nisu mogli naći mjesta
u radničkim odmaralištima svake godine.
Premalo kreveta…, Karlovački tjednik,
29.07.1988.
Prema podacima iz 1987. godine, 23 radne organizacije iz općine
Karlovac u kojima je zaposleno ukupno 21 495 radnika, posjeduje
smještajne kapacitete za odmor na moru.
Pokazatelji govore da u jednoj smjeni u tim objektima može ukupno
boraviti 965 osoba, a budući da su kapaciteti pretežno popunjeni
u toku srpnja i kolovoza, proizlazi da u šest smjena po 10 dana
odmora u organizaciji radnih kolektiva koristi tijekom jedne
godine ukupno 5798 radnika.
Očito je da broj kreveta kojima raspolažu radne organizacije nije
zadovoljavajući budući da čak 15 000 zaposlenih u OOUR-ima ne
može tijekom jedne godine koristiti odmor u odmaralištu.
U situaciji kada postojeći kapaciteti ne mogu zadovoljiti potrebe
radnika i članova njihovih obitelji za odmorom, zabrinjava
nedostatak inicijative OUR-a na organiziranom zakupu potrebnih
smještajnih kapaciteta s turističkim organizacijama po sistemu
“puno za prazno”, čime se postižu izuzetno povoljne cijene i
stvaraju mogućnosti za značajno veći obuhvat zaposlenih
organiziranim odmorom i rekreacijom.
Prisutan je nedostatak inicijative sindikalnih rukovodstava,
stručnih radnika, samoupravnih i poslovodnih organa u OUR-ima na
poticanju ove djelatnosti kroz organizirano usmjeravanje radnika
da koriste odmor za poboljšanje svog zdravstvenog i psihofizičkog
stanja …
Kapaciteti za odmor radnika uglavnom su raspoređeni na moru, dok
je zastupljenost drugih mjesta gotovo zanemariva (Bjelolasica).
Stupanj iskorištenosti kapaciteta je najveći u srpnju i kolovozu,
dok je u drugim mjesecima izuzetno mali.
Podaci govore da se postojeći kapaciteti koriste većinom 60-70
dana godišnje, a manji broj njih koriste se do 90 dana godišnje.
Način održavanja i regresiranja godišnjih odmora je različit po
radnim organizacijama. Troškovi održavanja odmarališta i objekata
uglavnom idu na teret sredstava zajedničke potrošnje. Pojedine
radne organizacije svoja odmarališta održavaju dobrovoljnim radom
svojih radnika raznih zanimanja ili pak u vlastitoj režiji, kako
bi im što više sredstava zajedničke potrošnje ostalo za
sufinanciranje korisnicima do pune ekonomske cijene godišnjih
odmora.
Pripremio Tihomir Ivka