Tužno je gledati kako jedna od
najreprezentativnijih zgrada u starom središtu grada, bivše kino
“Edison”, polako trune i dolazi do stadija kad će je biti
jeftinije srušiti i izgraditi neko novo zdanje, nego je obnoviti.
Još je tužnije kako su sve te godine karlovačke vlasti žmirile
kao da to nije njihov problem, skrivajući se iza rastezanja
ustavne definicije nepovredivosti privatnog vlasništva.
Od kad je sumnjivim privatizacijskim procesom najveće karlovačko
kino “Edison” iz ruku jednako sumnjivo uništene tvrtke
“Kinematografi” prešlo u privatne ruke, za ovu su zgradu kola
krenula nizbrdo. Kino djelatnost je zadržana, ali u jednom
nevjerojatno anti poduzetničkom duhu, vlasnici su očekivali se da
će s orunulim zidovima, izlizanim drvenim stolicama, pretpotopnom
tehnikom i buku novootvorenog ugostiteljskog objekta u predvorju
(koji je očito bio glavna, ali jadna poanta cijele priče), imati
puno kino. U tom autističnom pristupu gubljenja publike zapravo
su i vlasnici i političari pronašli neku vrstu konsenzusa. Prvi
su jedva čekali da se riješe obveze javnog interesa prikazivanja
filmova, računajući da će ugostiteljskom prenamjenom okrenuti
milijune, a spadanje kina na šest prodanih ulaznica političarima
je bilo sjajno opravdanje za činjenicu da Karlovac (p)ostaje
najmnogoljudniji grad u Hrvatskoj bez kina. “Karlovčani očito
nisu zainteresirani za kino”, govorilo se s razina gradskih
vlasti, “kad se prodaje par karata po predstavi”.
Da, ova je tema apsolvirana na ovom mjestu dosta puta kroz zadnje
godine, kao i na mnogo mjesta u drugim lokalnim medijima, a taj
spin o nezainteresiranosti Karlovčana za kino kako bi se
zakamuflirala jedna kulturna sramota se zadržao kao fakt. No s
vremena na vrijeme, podsjetimo se kako je ipak riječ samo o
spinu, a gorčina zbog uskraćenosti jednim bitnim sadržajem se
pojačava.
Ovaj put, izravni povod za ponovno vraćanje na neprežaljeni
“Edison” i nedostatak kina je svježe medijsko eksploatiranje
priče o kinu “Velebit” koje je u Koprivnici desetljećima imalo
isti društveni status kao “Edison” u Karlovcu. S jednom “malom”
razlikom, u doba privatizacije i pojave nelojalne konkurencije
multipleksa “Velebit” nije propao kao “Edison”, nego doživio
renesansu.
Baš kao i “Edison”, “Velebit” je desetljećima formirao svijest
Koprivničana, bio neka vrsta prozora u svijet, mjesto za
sanjarenja o boljem i glamuroznijem životu, mjesto zabave i prvih
poljubaca, na kraju i punkt za kulturno uzdizanje i duhovno
urbaniziranje. Ali kad su se nad njegove olinjale tvrde stolice,
zastarjelo platno i tonsku opremu nadvili crni oblaci propasti,
“Velebit” nije privatiziran za siću, već je zadržan u okviru
Pučkog otvorenog učilišta kojem je na čelo došao čovjek
sentimentalno vezan za kino gdje je proveo mnoge lijepe trenutke
mladosti. Umjesto predaje, uz pomoć gradskih vlasti, podignut je
kredit za kupovinu najmodernijih fotelja, dolby tonske opreme,
modernih projektora. Dakako i interijer je uređen u skladu sa
standardima 21. stoljeća. Kažu, potrošili su i više nego su
predviđali, ali im se na kraju višestruko isplatilo. “Velebit” je
opet postao središte kulturnog života, a kino ponovno omiljena
zabava Koprivničana. U godinama koje su dolazile, kino je išlo
ukorak s tehnološkim napretkom kinoprikazivačke branše, uvedena
je prvo 3D tehnika, pa onda i digitalni projektori. Skupi projekt
digitalizacije prepoznale su institucije državne vlasti i obilnim
financiranjem preostalih 28 kina s jednom kino dvoranom dobilo je
priliku za novi život. Dobio bi tu potporu Hrvatskog
audiovizualnog centra i Karlovac, ali nije imao za što, kino je
već bilo upokojeno. Šteta, jer HAVC je svoju financijsku pomoć
uvjetovao obveznim povećanjem brojem hrvatskih naslova, kao i
onih europske produkcije, odnosno art naslova. Kino je u
Koprivnici ponovno postalo omiljeno mjesto izlaska, ali sad i sa
jačom edukativnom notom.
Drugim riječima, koprivnički (i ne samo koprivnički), slučaj nas
podsjeća kako se u Karlovcu moglo i moralo drugačije i bolje.
Bolje od jeftinog političarskog mazanja očiju javnosti o
otvaranju kina u imaginarnom trgovačkom centru u Grabriku, pa u
trgovačkom centru u Nazorovoj koji je na najboljem putu da
postane imaginaran, kao i priči o multipleksu u Konzumu koji je
još uvijek priča i niti na koji način ne ovisi o volji vlasti,
već isključivo volji profita.
Kad se sve zbroji, ne čudi nezainteresiranost Grada da prije
dvije godine vrati “Edison” na dražbi pod svoje za premostiv
iznos od 2,7 milijuna kuna. “Edisonu” i u “Edisonu” sigurno ne bi
bilo gore nego danas. Dapače, javno raspolaganje tom simbolički i
stvarno vrijednom imovinom otvorile bi mnoge mogućnosti. Od
spomenutog HAVC-a do fondova Europske unije. Ali, vlast očito
uvijek zna bolje, da karikiramo, valjda je važnije u gradu od 50
tisuća stanovnika imati akvarij slatkovodne ribe, nego kino. A
možda i nije. Umjesto zaključka navodimo samo jedan svježi
podatak iz Gimnazije. Doznajemo kako od 50 učenika koji su u
kasnoj fazi svog srednjoškolskog obrazovanja odlučili izborno
slušati o filmskoj umjetnosti, njih 50 nije gledalo opće mjesto
opće kulture “Kosu” Miloša Formana! Akvarij ili kino?