Novinarstvo, čak i ono slobodno, može biti
loše. Lažno, huškačko, navijačko, nekritičko, manipulativno,
senzacionalističko…I teško se oteti dojmu da se neki od ovih
ružnih epiteta može primijeniti i na karlovačku novinsku scenu u
posljednjih četvrt stoljeća uživanja u Ustavom zagarantiranoj
slobodi riječi. Ali, isto tako se teško oteti dojmu da je i takvo
novinarstvo, sa tek pokojom objektivno-kritičkom iznimkom i
svijetlom točkom, bolje od nikakvog novinarstva. Jer, činjenica
jest, tamo gdje nema slobodnog novinarstva vlast se zapravo nema
čega bojati, a kad se vlast nema čega bojati, to je siguran put u
samovolju i društveno propadanje, a demokratska načela postaju
mrtvo slovo na papiru. U Karlovcu je na razmeđi stoljeća preko 50
ljudi živjelo od novinarske profesije u lokalnim redakcijama. 15
godina kasnije može ih se nabrojati na prste dvije ruke s tim da
su većina njih tek amorfni zapisničari, gotovo javni službenici.
Karlovac je, nažalost, pao na par novinara koji mogu otvoriti
neku ozbiljnu lokalnu temu. Bit će još malo gore jer je Večernji
list, s tradicionalno jakom redakcijom i regionalnim stranicama
od danas de facto zatvorio dopisništvo i ostavio jednog novinara
da pokriva ovo područje. I nema se tu što zamjeriti upravi
Večernjeg lista, oni su zapravo izdržali najduže u održavanju
“normalnog” dopisništva, godinama unazad dopisništva su zatvarali
Jutarnji list, Novi list (prije toga i dnevni list u njihovom
vlasništvu Karlovački list s 20-ak zaposlenih) i HRT. Da stvar
bude gora, gradska vlast se pak pokušava riješiti balasta
medijskih kuća pod njihovim vlasništvom jer od njih nema neke
koristi, samo trošak, što i nije neka šteta s obzirom da su –
imeđu ostalog i zbog političke rigidnosti vlasti –
Karlovački tjednik i Radio Karlovac kritički impotentne redakcije
bez društvene signifikantnosti. A nije uvijek bilo tako. Čak ni u
socijalizmu nije bilo tako.
I nema sumnje, Karlovac je zbog svega toga duhovno, kulturno i
društveno-politički sve siromašniji grad. Tržišni principi su
neumoljivi, medijske tvrtke su privatne, što će reći da se u
njima malo mari za društveni interes, odnosno da je sve podređeno
zaradi. Kapitalizam je to za koji smo se opredijelili i
opredjeljujemo se iznova na svakim izborima i tu se nema što
dodati. No zabrinjavajuće je da je istu logiku prihvatila i
nacionalna televizija zatvarajući dopisništva po Hrvatskoj iako
je njihov prvi zadatak ostvarenje javnog interesa, a ne profit.
Još više brine da lokalna politika i političari – u situaciji kad
velike medijske kuće napuštaju Karlovac jedna za drugom, kad
privatni pokušaji web novinarstva kao najjeftinije opcije
stvaranja redakcijastenju u besparici – ne shvaćaju ili ne
žele shvatiti da manje novinara i manje redakcija znači manje
demokracije. I da se tako zapravo ugrožava javni interes. Za
stranku na vlasti u gradu to nije čudno jer njima stvaranje
medijskog vakuuma i pustoši savršeno odgovara, jer držanje što
većeg broja ljudi u neznanju garantira dug ostanak na vlasti. I
pritom ih najmanje brine činjenica da izostanak zdrave javne
kritike vlast čini lošijom. I ništa tu nije čudno, to da
vlast ne želi shvatiti da je društveno zdravo financijski pomoći
vlastite kritičare je odraz niske političke kulture. I zbog tako
niske političke kulture i ovo web glasilo, KAportal, iz gradskog
proračuna nije dobilo ni kune potpore iako je, bez lažne
skromnosti, dalo priličan doprinos u službi društvenog interesa,
uz velike financijske poteškoće. I ne treba biti naivan, ne samo
da nije dobilo, nego mnogi u lokalnoj vlasti priželjkuju da ova
točka slobodne novinarske riječi što prije crkne.
No to što oporba na urušavanje medijske scene u Karlovcu gleda
skrštenih ruku nije odraz niske političke kulture već gluposti.
Kilava i inferiorna u gotovo svakom smislu nasuprot dobro
organiziranoj vladajućoj stranci, daleko je od mogućnosti da dođe
u priliku mijenjati stvari u Karlovcu. Sa svakim reduciranjem u
medijskom smislu reducira se kritika vlasti, kao i mogućnost da
ideje i programi oporbe dođu do ljudi, što ih još više udaljuje
od prilike da dođu na vlast. Bi li trebali stranačka sredstva
izdvajati za podršku redakcijama koje gaje kakvu-takvu
usmjerenost slobodnom novinarstvu i kritici, plaćati reklamu ili
nagovoriti poduzetnike koji su im politički bliski da to učine i
tako istovremeno podržavaju javni interes i osiguravaju si
medijsku zastupljenost? Stvarno ne znamo. Znamo samo da je
indiferentnost prema činjenici kako karlovačko slobodno
novinarstvo i sve što s njim ide odlazi kvragu čak i za standarde
karlovačke oporbe krajnje neracionalno ponašanje.