Graditelj Novog Zagreba, Karlovčanin Većeslav Holjevac dobio je u
znak zahvalnosti grada kojeg je vodio najuspješnije od 2.
svjetskog rata naovamo, višemetarski spomenik na ogromnoj aveniji
što nosi njegovo ime i spaja stari i novi dio Zagreba izgrađen
60-ih godina prošlog stoljeća.
Graditelj Novog Karlovca, Josip Boljkovac Deda, najuspješniji
karlovački gradonačelnik u posljednjih sedamdesetak godina, nije
dobio čak ni simboličnu počast da mu se u gradskoj vijećnici
održi komemoracija uz nazočnost lokalnog političkog čelništva.
Josip Boljkovac je u mnogo čemu imao sličan put kao i Holjevac.
Obojica su se odmah uključili u narodno – oslobodilačku borbu
protiv fašističkog okupatora i domaćih izdajica, obnašali poslije
rata važne funkcije i proslavili se na mjestima gradonačelnika
Karlovca, odnosno Zagreba u isto vrijeme. Kao što je Holjevac
stavljajući boračku prošlost iza sebe i izgradnju bolje
budućnosti pred sebe imao hrabrosti da premjesti i izgradi novi
grad preko Save, tako je i Boljkovac izgarao za Karlovac i imao
hrabrosti sprovesti viziju da, između ostalog, izgradi karlovački
Novi Centar na poljanama preko pruge Karlovac – Rijeka. Imao je i
hrabrosti da u škakljivom političkom trenutku odobri gradnju
svetišta Sv. Josipa na Dubovcu.
I Holjevac i Boljkovac su stradali u Hrvatskom proljeću i kasnije
politički marginalizirani. Holjevac je, zahvaljujući možda i
tome, umro mlad, Boljkovca je nakon dugog života u političkoj
sjeni rehabilitirao Franjo Tuđman postavivši ga za prvog ministra
unutarnjih poslova u neovisnoj Hrvatskoj. Boljkovčev krimen iz
tog doba je što nije bio dovoljno nacionalistički nabrušen, nije
bio “jastreb” spreman za rat, već za kompromis. Danas se njegova
uloga s početka Domovinskog rata umanjuje zbog toga iako je
upravo njegovo umijeće pregovaranja i ugled imalo važnu ulogu u
tome da se Srbi na potezu od Donjih Dubrava do Jasenka na
Bjelolasici ne uhvate oružja i presjeku Hrvatsku u njenom “mekom
trbuhu”.
Pa, zašto se onda pred posljednji ispraćaj jedne velike i važne
političke karlovačke ličnosti, današnje karlovačke vlasti odnose
kao prema psu? I Holjevac i Boljkovac imaju u dijelu karlovačke
javnosti i desne političke scene status Sotone zbog njihove uloge
u 2. svjetskom ratu i poslije njega. Dok bi se Holjevčev
upad u okupirani Karlovac u ranoj fazi rata u uljuđenom
antifašističkom svijetu slavilo kao herojski čin ili ranije
Holjevčeva diverzija prekida dovoda struje okupiranom Karlovcu,
kod nas – nazovimo stvari pravim imenom – proustaški revizionisti
to proglašavaju terorizmom i sprečavaju da se spomen ploča kao
podsjetnik na hrabri pokušaj partizana da oslobode svog druga,
vrati na zid bolnice na Dubovcu. Boljkovac je pak sustavno
optuživan da je osobno ili kao zapovjednik OZNE kriv za ubojstvo
21 civila s dugoreškog područja. Zbog toga ga je prije tri godine
tadašnji ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko i hapsio
u spektakularnoj akciji s jedinicom specijalaca s kukuljicama na
glavi i dugim cijevima u rukama kao da se radi o Bin Ladenu, a ne
starcu koji je prebacio 90-u i jedva hodao uz štaku. Karamarkov
predizborni igrokaz nije uspio, s obzirom da nije bilo pisanog
traga zapovijedi, svjedoka koji bi Boljkovca povezao s
ubojstvima, pa ni poveznice s jedinicom koja je zaista počinila
zločin, Boljkovac je pravomoćno oslobođen optužbi, ali repovi su
ostali. Današnji gradonačelnik sve i da hoće, ne može si
priuštiti da službeno oda počast svom velikom prethodniku, jer to
njegov stranački šef sigurno ne bi gledao blagonaklono. Zapravo,
mogao bi, ali za to treba malo hrabrosti. Koju, za razliku od
Boljkovca, nema. Baš kao i u izgradnji Karlovca. Ne treba
manipulirati: treba samo činjenično usporediti što je sve u
Karlovcu napravljeno između 1963. i 1969. u eri Boljkovca i
između 2008. i 2014. I usporedba će sama reći tko je
bio veliki, a tko mali gradonačelnik.
Boljkovac je bio svojeglav, tvrdoglav, uporan i naporan,
kontroverzan. Ali otpraviti jednog od najboljih
gradonačelnika u povijesti grada, antifašista, hrvatskog
proljećara, prvog ministra policije, pobjednika u dva rata na
vječni počinak bez simbolične službene počasti samo zato jer
postoje sumnje da je na kraju 2. svjetskog rata povijest “pisao”
onako kako to ne priliči pobjedniku, iako je ta sumnja pravomoćno
sudski odbačena, to je teško politikantstvo. I do čega smo došli?
Da gradonačelnik i u smrti preko svojih osobnih preferencija
ideološki dijeli građane koje bi trebao spajati. Ne tako davno,
na ovom mjestu je zbog kontroverzne odluke gradonačelnika da
povodom smrti katoličkog svećenika Marijana Radanovića proglasi
dan žalosti, napisano da će se naći u nezgodnoj situaciji ako mu
uskoro umre jedan od neosporno zaslužnih prethodnika. I dogodilo
se brzo. Svaka čast svećeniku s Dubovca kojem je igrom slučaja
baš Boljkovac stavio potpis na odobrenje gradnje Svetišta sv.
Josipa kao gradonačelnik, ali gradonačelnik Jelić nije
gradonačelnik samo dediciranim katolicima, već i onima koji drže
do sekularizma i vjeruju u neke druge, civilne vrijednosti. Možda
nije trebalo spustiti zastave na pola koplja zbog Josipa
Boljkovca, ali jedan mali simboličan čin komemoracije u gradskoj
vijećnici stvar je elementarne političke i građanske
pristojnosti. Koja je izostala. I to nije samo politikantstvo, to
je sramota.