Sigurnost posla do mirovine, solidna plaća na vrijeme, naknada za
prijevoz, topli obrok, regres za godišnji, božićnica…, sve su
to civilizacijski dosezi i rezultati sindikalnog organiziranja,
odnosno proširenja radničkih prava koja u posljednjim
desetljećima doživljavaju dramatičnu derogaciju. Fleksibilizacija
rada je sraman odgovor političara na pohlepu krupnih kapitalista,
maksimalizaciju profita i minimalizaciju troška. Pristojna
radnička prava zadržana su tek u javnim službama i državnim
poduzećima, ali ona više nisu sjajan civilizacijski doseg, dobar
i siguran život radnika je nešto dekadentno, nakaradno i
nepoželjno.
Tom neoliberalnom ispiranju mozga, naopakoj logici i teroru
obrnutih teza podlegli su i sami radnici u privatnom sektoru. Pa
onda za radnike u privatnom sektoru nije problem to što oni rade
petkom i svetkom za crkavicu na određeno, a gazda vozi porschea,
nakrcan je nekretninama i milijunskim profitima, problem je što u
javnom sektoru radnici imaju veća prava.
Ne treba se boriti za povećanje vlastitih prava kod svog
izrabljivača, nego za smanjenje onima koji ih imaju! Stvar je
vrlo jednostavna, privatni poduzetnik danas, kao što je bio
slučaj i u socijalizmu što je vidljivo iz donjeg teksta, uglavnom
malo mari za čovjeka koji radi za njega, ako ga se ne ograniči.
No tko će ih ograničiti i prisliti da podijele veći dio svoje
zarade s onima od čijeg rada žive, kad se vlasti natječu u
podilaženju (krupnim) poslodavcima na štetu radnika pod izgovorom
da je to jedini način da privuku investitore. Nitko neće ulagati
kod nas jer su nam porezi previsoki, a radna snaga preskupa? Kako
to onda da su strani investitori pokupovali banke, doveli
osiguravajuća društva, otvorili teleoperaterske tvrtke, preuzeli
medije, preko greenfield investicija otvorili trgovačke centre u
svakom kutku ove države?
Tisuću radnika drugog reda, Karlovački tjednik, 26.
travnja 1969.
Danas na području šire karlovačke regije radi 850 radnika koji su
u radnom odnosu kod privatnih poslodavaca. Od ovog broja otpada
polovica na područje karlovačke općine. K tome treba dodati i
više od 130 radnika zaposlenih u domaćinstvima, da bi se mogla
dobiti bar djelomična slika o stvarnom broju radnika koji rade
kod privatnih poslodavaca. Naime, kako je rečeno na prvom
poslijeratnom skupu oye kategorije radnika organiziranom u
Karlovcu 10. travnja, ovaj broj odnosi se samo na radnike koji se
vode u evidenciji kod Komunalnog zavoda za socijalno osiguranje
dok je točan broj zaposlenih radnika koji nisu prijavljeni ne
može utvrditi ali je znatan. Na taj način broj zaposlenih radnika
kod privatnih poslodavaca u Karlovcu premašuje iznos od
1000 radnika, a postoji i znatan broj onih koji ne rade puno
radno vrijeme već samo u slobodnim satima da bi ostvarili dodatnu
zaradu. Ovaj broj radnika nije stalan već se u vrijeme sezonskih
radova, a pogotovu građevinskih znatno uvećava. Sve ovo što je
navedeno predstavlja tek statističku sliku stanja ovog problema
na područja naše općine, i toj slici potrebno je dodati podatke
da te radnike zapošljava 393 privatnih poslodavaca, 90 privatnih
ugostitelja, 45 autoprevoznika i 69 radionica sličnih zanatskim.
Izneseni podaci ukazuju na činjenicu da je pozitivan razvitak
privatnih djelatnosti utvrđen zakonskim propisima omogućio da se
znatan broj radnika zaposli kod privatnih poslodavaca te ie na
taj način rasterećen pritisak snage na karlovačku industriju i
ujedno omogućeno dijelu građana da ostvaruju redovni i dodatni
prihod. U tom pogledu ovakav razvitak treba podržati i omogućiti.
No druga strana medalje je niz problema velikog dijela ovih
radnika i njihovih porodica. Da navedemo samo neke od njih.
Pojedini poslodavci a naročito u sezonskim poslovima zapošljavaju
veći broj radne snage nego što im to zakon dopušta. Najveći broj
poslodavaca prijavljuje zakonom predviđeni minimum za ostvarenja
prava iz socijalnog osiguranja zaposlenih radnika. Čest je slučaj
da je radnik prijavljen na nekoliko puta manju zaradu nego što je
stvarno ostvari. U kakvom je položaju taj radnik kada prima
naknadu za bolovanje ili pak mirovinu nije potrebno naglašavati.
Korištenje godišnjeg odmora je otežano i često ispod zakonskog
minimuma, a nerijetko tog odmora uopće nema. Izuzev Inspekcije
rada niti jedna općinska služba ne provodi redovnu kontrolu
uvjeta pod kojima rade ovi radnici. Ukoliko neki od poslodavaca
bude kažnjen od suca za prekršaje zbog nepridržavanja propisa
čest je slučaj da taj iznos naplati od radnika. Ima poslodavaca
koji s radnicima nemaju sklopljene ugovore o radu, a naročito
građevinski poduzetnici. Položaj učenika u privredi je teži nego
u radnim organizacijama. Ove činjenice koje koje su iznesene i na
skupu od 10. travnja koji je organizirao odbor sindikata uslužnih
djelatnosti, ukazuju da je najveći broj iz ove kategorije
karlovačkih radnika u takvom položaju da se zaista osjećaju kao
radnici drugog reda, u odnosu na radnike zaposlene u društvenom
sektoru. I nagomilani problemi i ukupan broj ovih radnika nalažu
da se ovom pitanju posveti najveća pažnja. A da je ta pažnja
izostala vidljivo je i iz činjenice što od rata do danas ovi
radnici nisu imali niti svoju sindikalnu organizaciju koja bi ih
zastupala u ostvarenju njihovih prava. Opći stav koja je iznesen
na skupu je da nije namjera stvarati bilo kakav front protiv
privatnih poslodavaca već da je zajednički interes i poslodavaca
i radnika da nađu najprihvatljivija rješenja za sva nerješena
pitanja. Naravno tamo gdje neće biti drugog rješenja morat će se
povesti zajednička akcija ovih radnika.
Pripremio Tihomir Ivka