“Tko u mladosti nije bio ljevičar, taj nema srca. A tko u
starosti nije konzervativac taj nema mozga!” Kad bi bilo po ovoj
Churchillovoj misli, moglo bi se reći da je karlovački političar
Mihovil Stanišić s osnivanjem nove, Hrvatske konzervativne
stranke zatvorio logični i principijelni politički krug. Ali,…
Churchillova misao može se, za početak, pročitati između redaka
puno manje romantičnijim riječima od onih koje je on izabrao. Na
primjer, “tko u mladosti nije bio idealist, taj nema srca. A tko
u starosti nije oportunist taj nema mozga!” Drugo, Stanišić u
vrijeme kad je bio “ljevičar” nije bio mlad, niti je sad kao
“desničar” posebno star, sve je svoje političke mijene odradio u
15-ak godina pune zrelosti u dramatičnoj putanji, od SDP-ovca
preko “na ljutu ranu, ljutu travu” HSP-ovca i frakcionaškog
Starčevićanca do novopečenog hrvatskog “torijevca”.
Doduše, ovo posljednje troje bi se moglo strpati u isti ideološki
koš, rezultat tih transfera je više uvjetovan unutarnjim
pravaškim svađama negoli političko-svjetonazorskim razlikama. I
sasvim se to uklapa u dugu povijest hrvatske desnice čiju
netrpeljivost prema drugom i drugačijem, može zasjeniti jedino
strast međusobne mržnje i zaplotnjaštva.
Tako je svome kraju došao i “HSP Ante Starčević”, još jedna
pravaška stranka s istim arhaičnim pogledom na politiku, koju je
od prosjeka na desnoj strani političkog spektra u Hrvata
izdvajala tek karizma njene čelne osobe. Konzervativna stranka je
izravna posljedica presedana da ta čelna osoba, Ruža Tomašić,
odstupi s mjesta predsjednice stranke koju je utemeljila.
Politički vezan uz nju, Stanišić je napravio principijelan, ali i
pronicljiv potez krenuvši odmah njenim stopama. “HSP Ante
Starčević” bez nje potonut će u zaborav i nestati s političke
scene, a vezanje uz njenu predsjednicu osigurava kakvu takvu
političku relevantnost. Stanišiću čak i “highlight” njegove
političke karijere. Ne zato što je on izabran za predsjednika
Konzervativne stranke, 150 i neke političke partije u Hrvatskoj,
već zbog javne proklamacije kako je privremeni predsjednik i da
se mjesto čuva upravo Ruži Tomašić s kojom nova stranka dobiva na
relevantnosti, a Stanišić mjesto njene desne ruke. I sve je to u
redu, legitimno, u ovom slučaju i pametno. Ono što nije u redu i
pomalo iritantno je što se svaki put kad iz jedne stranke izlazi
da bi otišao u drugu, poziva na principijelne razloge i čist
obraz. Reklo bi se da je čovjek od morala i principa od kojih ne
odstupa, bez obzira što ga to stajalo funkcije i položaja u
stranačkoj hijerarhiji. Samo ga – gle peha i nevolje – stvarnost
kasnije kompromitira.
Jedan od glavnih razloga zašto je Stanišić svojedobno napustio
svoju prvu stranku SDP je bilo neslaganje s politikom Zdravka
Marčetića kao direktora “Čistoće”. Marčetić je po izbacivanju iz
SDP-a naposljetku završio u HDZ-u, no Stanišiću kao HSP-ovcu više
nije smetalo da bude u koaliciji sa strankom čiji je Marčetić
član i kasnije po volji istog tog HDZ-a direktor fantomskog
Centra za gospodarenje otpadom. Gradski HSP kojim su dominirali
Stanišić i Igor Horvat je prikupio podosta glasova na glasnom
obećanju da će istjerati na čistac malverzacije u gradskim
poduzećima za vladavine SDP-a, riješiti pitanje navodno štetne
koncesije za parking u Karlovcu… Prazno obećanje, HSP iz
tog doba nije učinio ništa vrijedno pamćenja za grad, ali za sebe
jest; Po logici koalicijskog dogovora s HDZ-om posijao još
stranačkih uhljeba po gradskim poduzećima koje je čak i sam HSP
poslije smjenjivao.
Iako odlasci iz principa i moralnih razloga obično za političare
znače političku smrt, sam Stanišić je uvijek ostajao u sedlu i
blizu vlasti. Dok je SDP jedini put u povijesti bio na vlasti u
Gradu, bio je gradski vijećnik i sjedio u nadzornom odboru
Zelenila, dok je, kad je HDZ došao na vlast bio pročelnik.
Kad je HSP iz principijelnih razloga napustio da bi ušao u HSP
AS, koalicijskim sporazumom s HDZ-om dogurao je do visoke i časne
funkcije predsjednika lokalnog parlamenta. Kad (ako) Ruža Tomašić
preuzme mjesto predsjednice Hrvatske konzervativne stranke, mogao
bi dobaciti i do Sabora. Nije loše za vječitog disidenta i Don
Quijotea lokalne političke scene. Ali, gdje je tu Karlovac?