HRVOJE JURIĆ
Raznolika grupacija teoretičara koja se naziva praksisovcima i njihovi opusi, časopis Praxis kao i Korčulanska ljetna škola ne mogu biti preskočeni čak niti u najsažetijim prikazima naše moderne povijesti. Praxis filozofija je ostavila, osim u filozofiji i sociologiji, značajan trag i u kulturnoj i u društvenoj povijesti Hrvatske i u zemljama bivše Jugoslavije. Suoblikovala je duh jednog vremena. Usprkos tome, Praxis filozofija ne bi smjela biti tretirana kao puki historijski fakt. I dalje u svim tim člancima, knjigama i drugim očitovanjima praksisovskog duha možemo pronaći artikulacije nekih pitanja i relevantne odgovore na pitanja koje se tiču nas danas. No, oko toga se moramo truditi, baš kao što su to učinili urednik i autori u ovom zborniku. Filozofija prakse je danas aktualna onoliko koliko je uspijemo aktualizirati. To može zvučati kao tautologija, ali se time želi reći da ona zahtijeva kritičko i radikalno čitanje s obzirom na današnji kontekst, pri čemu će mnoge stvari otpasti ili pak zahtijevati temeljitu reviziju, ali će nam se druge stvari ukazati kao svježe i kao sasvim primjerene današnjici, da spomenem samo marksističku kritiku kapitalizma i tehnokratske civilizacije, ali i kritiku kvazi-marksističkog i svakog drugog dogmatizma i totalitarizma skupa s problemima eksploatacije, otuđenja, dehumanizacije, kao i s problemima komunizma, emancipacije i revolucije. Sve je to itekako poticajno, jer su se Gajo Petrović i drugi praksisovci bavili pitanjima u rasponu od najtežih filozofijskih o bitku, biti i biću do dnevnopolitičke problematike. O aktualnosti “Praxisa” govori i činjenica da je 2012. godine na Korčuli održan veliki međunarodni skup o praksis filozofiji, nakon čega je u Beogradu objavljen opsežan zbornik radova s tog skupa. Prošle godine su održana dva skupa posvećena Gaji Petroviću, jedan u Zagrebu, a drugi u Karlovcu. Prije nekoliko dana je održan skup na Filozofskom fakultetu u Zagrebu “Aspekti Praxisa”. Dakle, u relativno kratko vrijeme održana su četiri znanstvena skupa i objavljene su dvije knjige, a tome treba dodati i karlovačka predavanja o Gaji Petroviću, podignutu spomen-ploču i tako dalje.
Uglavnom, kada govorimo o Praxisu i cijelom tom kulturnom i društvenom, filozofijskom, gibanju naglašena je uloga Gaje Petrovića. Veliki njemački i svjetski filozof Jürgen Habermas u pozdravnom govoru kojeg je napisao za karlovački skup, premda mu je bio spriječen prisustvovati, precizno je odredio važnost Gaje Petrovića i kao mislioca i kao aktera Praxis grupe. Habermas kaže, a to stoji i između korica ove knjige, da je “Gajo u toj jedinstvenoj konstelaciji činio filozofsko središte. U svojem je opuštenom, ali ustrajnom načinu mišljenja bio zbiljski radikalan mislilac. Buduće generacije mogu naučiti od Gaje što je to egzistencijalno usidreno mišljenje, oštro matematički obrazovano mišljenje ukorijenjeno u osobnom življenju. Bez jakog znanstvenog rada filozofija nije ništa, ali filozofiranje ne proizlazi odatle. Gajo Petrović živio je taj uvid. I to bi naredne generacije mogle učiti od Gaje Petrovića.” Habermas možda ne zna, ali kod mlađih generacija filozofa i teoretičara drugih usmjerenja primjetan je popriličan, ako ne i sve veći, interes za praksisovsko naslijeđe Gaje Petrovića. Taj interes je vjerojatno potaknut i gotovo dvadesetogodišnjom šutnjom o Praxisu tijekom koje je na našim akademskim institucijama izraslo nekoliko generacija u čijim kurikulumima filozofije i sociologije nije bilo predviđeno eksplicitno tematiziranje praksisovskog nasljeđa, a onda niti njegovo aktualiziranje. Sada se situacija, srećom, mijenja. Odnos mlađih generacija prema filozofiji prakse bi se mogao opisati kao aktualizirajuće-demistificirajući odnos. To znači da je prisutno temeljno uvažavanje te tradicije i praćenje njezinih tragova u današnjem društveno-političkom kontekstu i u današnjoj teoriji, ali se i iznova postavlja pitanje ima li Praxis filozofija danas još ikakve važnosti, a i misao Gaje Petrovića. Odgovor na to pitanje je nedvojbeno pozitivan. Nekoliko autora i autorica mlađe generacije to pokazuje i u ovome zborniku: Katarzyna Bielińska-Kowalewska, naša kolegica iz Poljske, koja se u svom radu bavila pitanjem dijalektike u djelu Gaje Petrovića, Marija Selak s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koja je u svome članku tematizirala pitanje bitka, i Slobodan Sadžakov, kolega iz Novog Sada, koji je tematizirao pitanje otuđenja u misli Gaje Petrovića. Tu je i moj članak o problematici samoupravljanja, u razmatranju čega Gajo Petrović također može biti oslonac. Pitanje samoupravljanja smatram važnim, ne samo kao povijesnu epizodu vezanu uz SFRJ i taj društveno-povijesni sklop, nego i kao ideju koja je itekako historijski fundirana i koja je preživjela Jugoslaviju i realni-socijalizam i koja će se sigurno vratiti, a polako se već i vraća na povijesnu scenu.
Pored mlađih generacija koje se bave Gajom Petrovićem, o njegovom značaju govore i filozofi koje možemo uvrstiti u rubriku “Međunarodna recepcija Petrovićeve filozofije”. U ovom zborniku to potvrđuju Habermas, kolegica Bielińska-Kowalewska, ali se iz različitih knjiga i časopisa od 1960-ih na ovamo može napraviti zaista opsežna bibliografija o Gaji Petroviću i o Praxisu općenito. Gajini učenici, i stariji i mlađi, od kojih su neki postali i njegovi bliski suradnici, svojim člancima, kako u ovom zborniku, tako i inače, ocrtavaju lik i djelo Gaje Petrovića u vedrim tonovima, ali s određenim strahopoštovanjem, primjerenim njegovoj veličini. Među Petrovićeve učenike čiji su radovi objavljeni u zborniku ubrajaju se Lino Veljak, Božidar Sekulić, Nikola Tadić, Danko Plevnik, Vinko Grurev, Nenad Vertovšek i Mojca Rapo-Waite. U njihovim se osvrtima Gajo Petrović pojavljuje kao velik filozof, ali i kao velik čovjek, pri čemu je to dvoje u slučaju Gaje Petrovića očigledno bilo jedinstveno. M. Rapo-Waite, filozofkinja iz Karlovca, poantira u svom članku objavljenom u ovom zborniku kad kaže: “Njegov instančan, analitički genijalni duh bio je oplemenjen rijetkom kombinacijom topline i suosjećanja, tako da unatoč svojevrsnom strahopoštovanju svojstvenom mojoj generaciji nisam osjećala strah, nego poticaj, inspiraciju i motivaciju koji kao da su bili umirujuće i transcedentalne naravi.” Čak i oni koji nastupaju s pozicija koje su politički i svjetonazorski drugačije od Petrovićevih i koji su u osnovi kritički orijentirani spram njegovih ideja pokazuju veliki respekt spram Gaje Petrovića. Primjerice, u ovom zborniku to su Mislav Kukoč, kao antimarksistički liberalni filozof, i Josip Oslić kao kršćanski filozof i katolički teolog. Portret Gaje Petrovića na stranicama zbornika na lijep način upotpunjuju pripadnici njegove generacije Slavko Goldstein i Vladimir Premec s biografsko-autobiografskim crticama. Neprocjenjivo istraživanje i članak Radovana Radovinovića precizno opisuje zavičaj i rod Gaje Petrovića, čime se potvrđuje opravdanost naslova zbornika. Gajo Petrović, premda je većinom života i rada bio vezan za Zagreb, i premda je bio hrvatsku, jugoslavenski, europski i svjetski filozof, bio je ne samo slučajem povezan s Karlovcem, nego je doista bio Karlovčanin. Njegove veze s Karlovcem nisu bile ni slučajne ni nevažne. Mi koji smo iz takozvanih provincija, a ja sam iz Bihaća, znamo i dobre i loše strane odrastanja izvan velegradova, no znamo i to da one pozitivne strane ipak pretežu i koliko se može, bez obzira na različite i krivudave životne puteve, ostati zauvijek duboko vezan za svoje rodno mjesto. Mislim da je kod Gaje Petrovića to bio slučaj i smatram da je to što je Gajo postao bilo i zbog toga što je iz Karlovca.
DANKO PLEVNIK
Permanentni revolucionar Svetozar Livada prošle godine je predstavio u Karlovcu knjigu “Stradanja i nadanja”. U njoj je iznio tvrdnju da su najveći hrvatski filozofi i intelektualci poput Branka Horvata, Rudija Supeka, Milana Kangrge i Gaje Petrovića te ostalih potpuno zaboravljeni i zanemareni. Cijenim Livadinu moralnu ratobornost, ali i činjenice. Već dvije godine nakon Petrovićeve smrti, 1995., pripremljen je zbornik “Misao i zbilja”. To je prvi zbornik, koji je objavljen 2001. Drugi zbornik rezultat je održane konferencije o njegovom radu 2007. godine povodom 80. rođendana Gaje Petrovića. Na tome sam isto sudjelovao, ali kao novinar. Taj zbornik je publiciran godinu kasnije pod nazivom “Gajo Petrović-čovjek i filozof”. Ovo je sad treći zbornik koji se zove “Gajo Petrović, filozof iz Karlovca”. Posljednja dva zbornika uredio je Lino Veljak. Prošle godine je postavljena spomen-ploča u Lukšićevoj ulici u Karlovcu, gdje je Gajo Petrović živio. Ne znam koji se grad na prostorima bivše države može pohvaliti da je nekom filozofu podigao spomen-ploču. Toliko o zaboravljanju.
Ovaj zbornik prikazuje filozofa Gaju Petrovića kao gospodara misli i gospodina mišljenja. To je u svom ogledu potvrdio i Josip Oslić, profesor Katoličko-bogoslovnog fakulteta, što je za mene bio novum, jer, manje-više, svi koji smo studirali filozofiju bili smo, kako bi rekao Gajo, “praksisti”, na toj liniji, a kad netko iz katoličkog miljea hvali Gaju Petrovića, to ostavlja jači dojam. Oslić je rekao: “Za Petrovića ne postoji nikakav unaprijed definirani humanizam.” To se nastavlja na ono što je govoreno, da je kritika bila u službi istraživanja istina i tipova mišljenja, a nikako da je po uzoru na sovjetski tip filozofije traženo da se strogo politički definira humanizam. Vinko Grgurev istaknuo je didaktičku vrijednost njegove “Logike” koja se nastojala supstituirati novim autorima. Svi smo u gimnaziji učili po udžbeniku “Logika” Gaje Petrovića, a to je jedan od dokaza da smo tako logični. Grgurev je za ovaj zbornik priredio i Petrovićev rukopis “Pregled povijesti logike” koji se na ovaj način prvi puta pojavljuje u javnosti. To je još jedan od doprinosa ovog zbornika.
Kao filozof Petrović postavlja praksu kao korektiv teorijskom mišljenju i teorijskom otuđenju. Pogotovo se to odnosi na prasku komunista kada su se otuđivali od humanističke aksiomatike. Karlovčani Gajo Petrović s “Praxisom i Milan Mirić sa časopisom Razlog ratovali su s dogmama SKH. Vidite da Karlovac ima kritičku baštinu. Petrovićev kolega Slavko Goldstein sjeća ga se kao radoznalog racionaliste. Premda sam rođen na isti dan kao Gajo Petrović, 12. ožujka, u knjizi sam napravio tipfeler i, umjesto 12. piše 2. ožujka. Interesantno je da se kroz ova tri zbornika pojavljuje jedan od najvećih intelektualaca svijeta Jürgen Habermas, s kojim sam imao sreću raditi intervju, kao i s Gajom Petrovićem. Gajo se u zborniku pojavljuje i kao stolnotenisač. Usporedimo li tri zbornika, mogli bismo kazati da je prvi bio esencijalistički, bibliografski i biografski. Drugi zbornik je bio polemički. Tu sam se pokušao usuditi polemizirati s njegovom filozofskom tradicijom, a treći bih nazvao prijateljskim. On nema pretenziju kao prva dva zbornika, ali ide prema zaključenju njegova opusa. I drugi filozofi kao Žarko Puhovski, su zaključili da je Gajo živio prekratko, da bi se “zaokružio”. To je s filozofske strane bolje, jer filozofa, kad postane slavan, najviše degradira njegov sistem. Spomena na Gaju Petrovića ne bi bilo da iza njegova života i djela nije bila supruga Asja Petrović koja je sistematično i uporno poticala Linu Veljaka i ostale kolege na ovakva djela. Njena smrt ostavlja veliku prazninu, jer je bila pouzdan svjedok ne samo filozofske zajednice bivše države i samostalne Hrvatske, ali i poznavaoc kulturnog konteksta i tendencija u Hrvatskoj. Bila je vrlo inteligentna i radoznala žena. Dolazila bi u Karlovac godinama nakon Gajine smrti, obilazila njegova mjesta, provodila vrijeme u razgovoru o onom, ali i o ovom vremenu prepuna optimistične energije. Dopisujem se sa Stankom Lasićem. Javio sam mu za njenu smrt otprije četiri mjeseca, a u pismu od 23. studenog je napisao: “Hvala Vam na tako brojnim vijestima koje bez Vas sigurno ne bi stigle do mene ili bi stigle sa strahovitim zakašnjenjem. Vijest da je umrla Asja Petrović, Gajina supruga, teško me je pogodila. Zajedno smo studirali, često se viđali na predavanjima i obično smo zajedno sjedili. Oštroumna i lucidna brzo je diplomirala, ali je, nažalost, otišla s fakulteta, iako je sposobnostima i ogromnim znanjem mogla biti odličan fakultetski nastavnik. Gajo je imao svoje društvo, a ja ih godinama nisam sretao. Uvijek sam žalio što je tako malo pisala. Njeni i Gajini sinovi su rano otišli u SAD, ne znam što je s njima i jesu li se vratili. Svojom oštrinom, otvorenom riječju, pa i povremenom ironijom znala je slamati protivnike. Kada je došla na fakultet iz Splita bila je vitka, brza, temperamentna, lijepa. Volio sam njeno prijateljstvo.”
KAportal.hr/www.aktivirajkarlovac.net