Ne jednom na ovom mjestu u opisivanju
lokalne političke letargije kukali smo o tome kako se gradska
inteligencija drži podalje od politike, ne komentira ne
kritizira, ne čačka po savjesti onih koji vladaju nama u
zacementiranoj konstelaciji snaga gdje slaba vlast odolijeva još
slabijoj oporbi.
U tom kontekstu, to što lokalni intelektualci radije gledaju
svoja posla i paze na vlastitu egzistenciju (čast izuzecima)
negoli se izlažu u korist općeg interesa, nije čak ni za
kategoričku osudu u ova teška vremena preživljavanja, ali uvijek
i iznova čudi apolitičnost karlovačkih studenata i mladih
akademskih građana koji bi iz pozicije kad još nemaju mnogo za
izgubiti morali biti buntovniji i kritičniji naspram
društveno-političkog okruženja u kojem žive. Dakako, u tu
kategoriju se ne računaju oni mladi akademski građani koji su se
pridružili establišmentu, odnosno strankama koje generiraju
sumornu situaciju i gdje mladi samo nasljeđuju loše navike svojih
stranačkih mentora. E pa, zadnjih dana ta se konstatacija o
indiferentnosti naše mlade pameti za korak približila predrasudi,
jer da ima u nas mladih koji itekako promišljaju našu stvarnost i
čije je mišljenje izvan zacrtane dvostranačke matrice, pa i
daleko od ruba uobičajenih političko ekonomskih klišeja i
paradigmi, potvrđuju dva različita, ali znakovita primjera.
Prvi je već svima poznat i odaziva se na ime Ivan Vilibor Sinčić.
Uvrštenje je zaslužio već notornom činjenicom da je prvi
predsjednički kandidat iz našeg kraja kojeg je, doduše, rijetko
tko u Karlovcu vidio. Uspješna kvalifikacija među samo četiri
predsjednička kandidata omogućila mu je da pred milijunskim
auditorijem iznese svoje stavove što je i sociološki vrlo
zanimljivo jer reflektira profil sličnih mladih društveno
angažiranih ljudi. Iako bi ga se po podjednakom prijeziru prema
glavnoj stranci desnice i ljevice u Hrvata moglo olako strpati u
ladicu anarhista, prije će biti da je on, a zasigurno i mnogo
ljudi njegovih godina ideološki indiferentno, pogonsko gorivo
njihovog društvenog angažmana je društvena nepravda, kakvog u
Hrvatskoj ima gdje god se okreneš. Sinčić nije salonski aktivist,
iako bi to mogao sugerirati njegov “tihi” govor tijela. On je
prekaljeni terenski borac, živi štit u slučajevima deložacija, po
vlastitim navodima višestruko privođen. Ali, u kampanji koju je
upravo započeo, nije naivan. Odbija se izjašnjavati o perifernim
stvarima kao što su ustaše i partizani, pitanje istospolnih
zajednica…Propovijeda o egzistencijalnim stvarima koje tište
prosječnog Hrvata; pljački društvene imovine, nužnosti poništenja
privatizacije, dužničkom ropstvu hrvatskih građana, nepravednosti
ovrha i deložacija, podilaženju političkog sustava
bogatašima, jezikom koji razumije običan građanin. I nema
sumnje da će na valu razočaranja dvostranačkom jalovošću sustava
privući dio glasača. S PR strane opravdan pristup, ali tako je
teško pobjeći od populizma i rješenja koja su u najmanju ruku
diskutabilna. Sinčić kao prvi korak ako bi bio izabran ističe
lustraciju svih kadrova koje je iznjedrio prošli sustav, a kad ga
se pita kako bi izabrao tih 70 posto, odnosno ostavio onih 30
posto, lakonski odgovara: “prema rezultatima”. Drugim riječima
diskrecijskom ocjenom, što je neozbiljno, nemoguće i u krajnjoj
liniji društveno vrlo opasna rabota. Kad u nesreću ovog naroda
umiješa i nešto teorije zavjere o kemijskim tragovima koji
ostavljaju avioni i truju ljude pa i ekskluzivnu vijest koju ne
zna nitko osim njega da INU ne drži MOL nego pet hrvatskih
tajkuna, reklo bi se da ovom studentu FER-a nedostaje širine da
razluči realne činjenice od rekla-kazala percepcije svijeta. Za
oko zapinje i jedan snažno metaforički detalj koji – ako nije
slučajnost – može sugerirati da Sinčić i da pobijedi na izborima
neće promijeniti ništa u ovoj zemlji. Naime, ozbiljni novinar
Novog lista radeći intervju sa Sinčićem spomenuo mu je bez
komentara kako to da kad izlazi iz automobila na davanje izjave
ne otvara vrata sam vrata, već to čini netko drugi za njega.
Banalno, ali znakovito. Moć kvari, čak i kad je ta moć privid.
Dala bi se o Sinčićevih dva tjedna intenzivne medijske
eksponiranosti napisati duga studija i zaključiti da je nebrušen,
ali s tim da uopće nismo sigurni da je riječ o dragulju. Njegove
su poruke populističke i privlačne masama, a trenutak pravi s
obzirom na rezignaciju hrvatskim dvostranačjem, no skloni smo
tvrditi da su ovi predsjednički izbori tek njegovih 15 minuta
slave, a ne početak jedne duge političke karijere. Ipak, unatoč
svemu, Sinčić je dokaz da se može biti mlad i da se može probiti
s margina pod svjetla velikih političkih pozornica. Danas Sinčić,
sutra netko tko bi zaista imao kapaciteta prodrmati učmalu
matricu političkog razmišljanja.
Druga osoba iz ove priče je mnogo manje medijski eksponirana, ali
dugoročno s više potencijala da mijenja stvari u hrvatskom
društvu. Dimitrije Birač mladi je Karlovčanin, zasad poznatiji u
gradskom društvenom životu kao talentirani košarkaš, negoli
mislilac, ali to će se brzo promijeniti. I on je poput Sinčića
izabrao put promjena participacijom u političkoj utrci, no Birač
to više pokušava s akademske razine, znanstveno. Ovaj ekonomist,
vanjski suradnik Ekonomskog fakulteta u Zagrebu nedavno je s još
nekoliko mladih intelektualaca osnovao Radničku frontu, prvu
otvoreno antikapitalističku stranku u Hrvatskoj.
U današnjem društvu, u svakoj sredini šutnja intelektualaca
doprinosi tome da nam vrijednosti nameću sve gori kromanjonci i
vladaju sve gori mediokriteti, pa je svaki kritički stav
osvježenje, posebno kad taj stav sadrži i prilično heretičke
postavke u odnosu na današnju stvarnost kruto zadanih
političko-ekonomskih odnosa. Birač je te stavove razložio preko
dvije stranice u intervjuu Novostima, koje su nominalno glasilo
srpske manjine u Hrvatskoj, a zapravo “tjednik za racionalnu
manjinu” i rijetko normalna tiskovina na hrvatskom medijskom nebu
s obzirom na ozbiljnost tema koje obrađuju, kvalitetu pisanja i
odsutnost bilo kakvog žutila. Dakle, mladi intelektualac Birač u
tom razgovoru javno iznosi jasan stav da je krajnji cilj
političkog angažmana njega i njegovih istomišljenika iz Radničke
fronte ukidanje kapitalizma. Marx je nekritički slavljen u nas u
doba socijalizma, gotovo u potpunosti devedesetih protjeran iz
obrazovne literature, da bi se sad valjda zatvorio krug i počeli
puhati novi vjetrovi, kad znanstveni novaci proizašli s
Ekonomskog fakulteta počinju zagovarati ukidanje kapitalizma.
Ideja je u globalu utopistička, ali konkretni potezi za koje se
Birač zalaže na tom putu (skraćivanje radnog tjedna na 35 sati,
ograničavanje odnosa minimalne i maksimalne plaće na jedan
naprama četiri, stavljanje banaka pod društvenu kontrolu…), su
itekako u domeni odlučivanja političkih vlasti i bez ukidanja
kapitalizma. Na dvije stranice Birač precizno i argumentira
detektira probleme s jedne akademske razine i nudi rješenja.
Naravno da takvu priliku nije dobio u Večernjem ili Jutarnjem
listu jer takvi mediji zapravo stoje na braniku održanja status
quo-a, ali nismo sigurni što nosi budućnost. Biraču i Radničkoj
fronti ići će sve bolje kako će ovoj zemlji ići lošije, a
medijsko ignoriranje će olabaviti kad građani počnu prepoznavati
u ljudima kao što je Birač zaštitnike njihovih interesa.
Umjesto zaključka, citiramo jednu od Biračevih misli koja nas
iznova podsjeća kako nas iz dana u dan netko izrabljuje uz laž da
ne može drugačije. A mi šutimo. “Kada imate stvari postavljene
tako da je bitno zadovoljiti potrebe kapitala proizašle iz
privatnog prisvajanja, a ne društva, tada je društvu izbijena
kontrola nad njegovim fondom ukupnog rada i nad stvorenom
vrijednošću i tada imamo spontane procese koje društvo više ne
može kontrolirati. Iako ekonomisti koji su pobornici privatnog
kapitala proklamiraju njegovu racionalnost i efikasnost, na djelu
je zapravo jedan iracionalni sistem, možda najiracionalniji u
povijesti. To je situacija u kojoj je tehnološki napredak veći
nego ikad, ali ljudi rade sve više i sve duže za plaće kojima
mogu kupiti sve manje.”