Sudeći po situaciji u četiri najpopularnija loptačka sporta,
karlovački seniorski sport vodi se po dva oprečna koncepta. Prvi
je koncept megalomanija, a drugi ignoriranje kao izravna
posljedica prvog. Megalomanski koncept je primjenjivan u košarci
i u nogometu prije svega, u rukometu je bilo raznih faza, ali
tamo ništa nije bio rezultat stihije, već sistematskog građenja
infrastrukture, ulaganja u mlade, sa zaleđem zdrave potpore jakog
sponzora. Odbojku, unatoč nekim razdobljima povećane ambicije ne
bi bilo fer gurati u nabrojane megalomanske avanture. Uglavnom,
trošili su se milijuni, kupovali igrači, usput punili džepovi
likova koji sa sportom imaju malo veze, sve pod okriljem moćnika
lokalne politike. Nitko nije na kraju odgovarao i platio račun,
ni za košarkašku ni za nogometnu megalomaniju jer institucije
koje bi trebale odraditi posao, nisu odradile posao. Ni neće. U
konačnici to ovdje nije niti tema, nego činjenica da su
najpopularniji sportovi nakon desetljeća megalomanije ostali u
pepelu, jadni, zapušteni, bez novaca i perspektive. U toj drugoj
krajnosti, ignoriranju dakle, više nema sportskog događaja koji
može privući više od tristotinjak gledatelja, nogometaši se svega
par godina nakon borbe za vrh 1. lige loptaju na igralištima uz
kukuruzišta po bespućima nižih liga, košarkaši se drže sredine
ljestvice slabe A2 lige Istok, gdje su pobjegli iz puno jače A2
lige Centar, odbojkaši tavore zakovani na dno prvoligaške
ljestvice. A rukometaši? Ta karlovačka perjanica kontinuiranog
uspjeha i serioznog rada danas je ogledalo koncepcije ignoriranja
karlovačkog sporta. Nekad nisu bili problem milijuni, danas se
HRK Karlovac suspendira iz svih natjecanja zbog tričavih 16
tisuća kuna duga prema rukometnom savezu! A kosturi iz ormara ne
prestaju ispadati. Klubu je još prošle godine Porezna blokirala
račun zbog 1,8 milijuna kuna neuplaćenih doprinosa što seže u
2007. i 2008. godinu kada je Sandi Šola, tadašnji čelnik
Karlovačke banke koja je stajala iza kluba, i trenutni
predsjednik Hrvatskog rukometnog saveza (!?), dijelio plaće
igračima na ruke. Koliki je očaj u klubu govori i podatak
objavljen u novinama da je vodstvo kluba bilo spremno nositi u
proljetnom dijelu prvenstva ime onog tko im uplati tih jadnih 16
tisuća kuna! Da budemo jasni, u klubu koji ima tradiciju, koji
sustavno radi s mlađim kategorijama i čija prva momčad
sastavljena od domaćih pod vodstvom Dinka Đankovića drži u prvoj
ligi glavu iznad vode svemu unatoč.
Kako je to moguće? Kako je Grad prošao tako brzi put od
nekritičkog razbacivanja novca za megalomanske sportske avanture
preko gradskih poduzeća do totalnog zavrtanja slavine gradske
kase? Posebno kad se zna da je gradonačelnik Jelić čovjek iz
rukometnog miljeu dobrom odnosu s Šolom, predsjednikom rukometnog
saveza. Nerazumljivo ostaje kako 16 tisuća kuna odjednom može
biti problem, pa veće extra nagrade iz proračuna su dobivali neki
gradski službenici samo zato jer su obavljali posao za koji su i
inače plaćeni. Sportska megalomanija je bila pogubna politika,
ali i potpuno ignoriranje sportskih kolektiva na izdisaju ne može
biti dobra politika. I ako se već iz gradske kase ne može
iscijediti taj sitniš, što je s utjecajem lokalnih političara na
vlasti u odnosu na najveće gospodarske subjekte? Svakako da nitko
ne može poduzetnicima narediti da otkinu i kunu više od svog
profita od onog što plaćaju na ime zakonom utvrđenih nameta, ali
kako ih se moglo nagovoriti da pomognu za predizborne kampanje,
kako se prije moglo nagovoriti gospodarske subjekte da jače
podupru sport?
Karlovac je u rijetko čemu u hrvatskom vrhu, a jedna od tih
“rijetkosti” je neto dobit poduzetnika. Već godinama. Nažalost,
to se u gradu ne vidi. Možda bi Grad morao imati aktivniju ulogu
u lobiranju da od tih silnih milijuna dobiti vodstva i vlasnici
najvećih tvrtki sa sjedištem u Karlovcu odvoje veći dio za
zajednici u kojoj djeluju. Ali, s druge strane, sramota je da ih
uopće netko mora nagovarati, a zaista nevjerojatno da od tih
krupnih industrijalaca i direktora iz uprava uspješnih poduzeća
nitko nema, ne samo minimum društvene odgovornosti, već i onaj
subjektivni osjećaj ljubavi prema sportu, kulturi ili već nečemu
što nisu bijesni limeni ljubimci, jahte, vile ili skupe
ljubavnice. Kakav je to svijet u kojem je problem naći 16 tisuća
kuna za mladu momčad što besplatno ostavlja srce na parketu
Školske sportske dvorane? Kakav smo postali svijet u kojem niti
jedan klub u Karlovcu više ne nosi ime Karlovačke banke,
Karlovačke pivovare, pardon Heinekena, HS produkta, Karlovačke
tiskare… A svi u Karlovcu zarađuju milijune i vole se busati u
prsa svojom društvenom odgovornošću jer tu i tamo raspišu
natječaj za dodjelu sredstava za društvene projekte, bace mrvice
i još to iskoriste u PR svrhe. Kakvi smo mi to ljudi kad sve to
mirno gledamo?