Beskrajni prosvjed u Savskoj šačice branitelja s nejasnim
krajnjim ciljem se nastavlja, legalno izabranom ministru Matiću
ne pada na pamet dati ostavku i to će mrcvarenje, odnosno
logorovanje pod ilegalno podugnutim šatorima, predvidljivo,
potrajati do izbora, odnosno promjene vlasti.
A onda će, također predvidljivo, zahtjevi o promjenama Ustava i
zakona koji se tiču problematike Domovinskog rata biti gurnuti
pod tepih. Logorovanja pred ministarstvom više neće biti jer ta
sorta branitelja iz Savske može trpjeti sve samo kad su “njihovi”
na vlasti. Nema nikakve sumnje, hrvatski branitelji su iznesli na
svojim leđima najveći teret kroz ratno osamostaljivanje Hrvatske
i država mora učiniti sve da im se primjereno oduži. Vjerojatno
je tako svugdje, poslije svakog rata, no koliko god se prava
ratnim veteranima da, uvijek je premalo. Bez obzira što, u
konkretnom hrvatskom slučaju, Zakon o hrvatskim braniteljima iz
Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, čini tu društvenu
skupinu najprivilegiranijom skupinom u hrvatskom društvu, gotovo
svaki od 150 i nešto članaka tog zakona definira neku
privilegiju, povlasticu i pravo koje građanin koji nije nosio
uniformu Hrvatske vojske nema. Bez obzira na to, od pola milijuna
branitelja, velika većina odlučila je ne živjeti u prošlosti,
zatvoriti tu stranicu i okrenuti se budućnosti u građanskom
životu ne tražeći od države kruha iznad pogače. Manjina je
odlučila drugačije, da ostane u vremenu kad je jedini put u
životu bila važna i koja je svoju građansku dužnost da brani
zemlju očito doživjela kao kreditiranje države koja je sad dužna
taj kredit vratiti. S kamatama. I tako je to poslije svakog rata.
Ni ovaj ni onaj prije njega nisu izuzetak.
Zanimljiv smo tekst na tu temu pronašli sa savršenom vremenskom
analogijom. Naime, tekst je pisan točno 20 godina poslije 2.
svjetskog rata, točno koliko smo sad mi od kraja Domovinskog
rata. I unatoč predrasudi kako su partizani poslije rata imali
sve, čini se da je država i u vrijeme najstrelovitijeg razvoja
Hrvatske u povijesti zaboravila na mnoge ljude koji su se po
šumama naganjali s Nijemcima i domaćim izdajicama.
“Bajte”, Karlovački tjednik, 1. srpnja 1965.
Uz praznik boraca, u godini koja je 20-a po redu otkad živimo u
slobodi, teško je bilo odlučiti se da se uvodnom članku u
novinama dade ovaj naslov i uz nj’ sa svim onim što ova riječ
podrazumijeva kao sinonim neimaštine, veže život obitelji i ljudi
koji su naveći teret revolucije iznijeli na svojim plećima. Ali
činjenice su isuviše preglasne da ne bi izazvale komentar.
Ovaj kraj je ustanički i u njemu je od preživjelih 39 tisuća
bivših boraca 70 posto ratovalo već u prvoj i drugoj godini
revolucije. Njih 1400 nosi Spomenicu, 11 tisuća njihovih drugova
progutao je rat na bojištima, a 42 tisuće pobio neprijatelj u ime
nekih svojih koljačkih interesa. Njih 8500 nosi vječite rane u
svojim tijelima i invalidske knjižice u džepu. Četvrtina od ovih
39000 zašlo je već ili prošlo sedmi decenij života, a gotovo
polovica bilježi svoje godine brojkama koje označavaju pola
stoljeća. U Karlovcu i općinskim centrima ovoga kotara živi ih
svega 5000, a ostatak u selima.
Ali vratimo se na početak priče. Statističar naših dana, u godini
koja je, da ponovimo, 20-a od rata, našao je da mnogi od tih i
takvih ljudi žive u uvjetima stanovanja za koje je teško naći
riječ, a da ona ne bude na drugom kraju pravca u ime koga je
vođena ta slavna bitka, u kojoj su gromovito praskale i njihove
puške. Pet stotina boračkih obitelji živi u gradu još i danas bez
osnovnih stambenih uvjeta. Pet puta toliko živi ih u selima Like,
Korduna i Gorskog Kotara u ratnim bajtama i kućama koje to više
nisu. 860 takvih bajti podbočeno je kolcima da se ne sruše. U
njima živi borac ili ratna udovica – oni, koji ni materijalno ni
fizički nisu u stanju da sagrade bolji dom.
Oni su, u tome se svi slažemo, naša ukupna društvena obaveza.
Samo što je nakon što su podmirivane stambene potrebe privrede,
prosvjete i zdravstva, za njih rijetko kada preostao koji dinar.
Kad su se općinski budžeti utapali u redovnim godišnjim obvezama,
nade su se prebacivale u slijedeću godinu. Tako – dvadeset
godina.
Tih godina nade toliko se već nagomilalo da ih je previše i za
bilo kakav obzir.
Pripremio Tihomir Ivka