Bez osobite želje za polemikom, tek toliko da ono što gospodin iz
HSP-a piše ne ostane kao istina jer istina nije, odgovaram na
prozivku zbog teksta “Branitelji Domovinskog rata danas i
antifašistički borci nekad – isto stanje drugo pakovanje”.
Za početak, prozivanje da pozivanje nekog, u ovom slučaju
branitelja, da se okrenu budućnosti, a da se sam pozivam na
prošlost vadeći tekst iz novina star pedeset godina, je sasvim
promašen. Jedno ne isključuje drugo, pogotovo ako se držimo mudre
izreke da “onaj tko ne poznaje povijest, osuđen je na to da je
ponavlja”. I čini se da je gospodin Krnjić iz HSP-a osuđen
ponavljati povijest u nedogled jer je ne zna ili je ne želi
znati. Naime, ono što on tvrdi je grubi revizionizam, nešto što
normalni političari u Europi ne izgovaraju. Nazivati
oslobodilačku i pobjedničku vojsku na strani dobra, a protiv
Hitlerovog i Pavelićevog zla iz 2. svjetskog rata zločinačkom
kamarilom u uljuđenom svijetu je teška blasfemija zbog koje se ne
riskira samo epitet neofašista, već i prekršajna prijava, a možda
i uputnica psihijatru.
I naravno da je u tom mentalnom sklopu stavljanje u isti koš
partizana iz Narodno-oslobodilačke borbe uvreda, iako bi trebala
biti čast. Jer, normalnim ljudima koji poznaju povijest je jasno
da su se partizani i branitelji Domovinskog rata bavili istim
svetim poslom – branjenjem od zla i oslobađanjem svoje zemlje od
okupatora.
A što se tiče zahtjeva hrvatskih branitelja, osim što gospodin
Krnjić “piše” povijest kakvu normalan svijet prezire, nije baš
doma ni s aktualnostima kad poziva da se Domovinski rat ugradi u
Ustav RH. Naime, u preambuli Ustava, kao jedna od
izvorišnih osnova ističe se i “pobjeda hrvatskog naroda i
hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i
oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je
hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i
očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene
i demokratske države.” Domovinski rat i branitelji su, dakle,
ugrađeni u Ustav. Možda je problem za Krnjića i slične što u
istoj toj preambuli piše da je jedna od izvorišnih osnova
hrvatske državnosti i “uspostava temelja državne suverenosti u
razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju
Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga
antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)…”
Uzimao sam si za pravo pisati o braniteljima, njihovom statusu i
pokušaju šačice njih da na ulici riješe svoje probleme ne samo
zato jer je sloboda izražavanja zagarantirana Ustavom, već i zato
što sam i sam dragovoljac Domovinskog rata, sudionik akcije
“Oluja” s 421 dan borbenog staža na karlovačkom i dubrovačkom
ratištu, sve za vrijeme studiranja. Mogao sam izbjeći, ali
smatrao sam odlazak u rat istovremeno čašću i obvezom. I nikad
kasnije od države nisam tražio ništa, država je tada i sada bila
dovoljno svjesna uloge branitelja i sama osigurala velika prava i
povlastice na kojima sam joj zahvalan. I nikad mi ne bi palo na
pamet tražiti još. Pogotovo ne na ulici. Pogotovo ne protiv
ministra koji je prošao majku svih bitaka u Domovinskom ratu i
šest mjeseci srpskog logora. To bi bilo obezvrjeđivanje rata i
moje veteranske časti.
Jesam branitelj, ali mi to nije struka, jesam Hrvat, ali mi to
nije zanimanje. I u tom smislu, krajnja poanta HSP-ovca
Krnjića da bih trebao pokazati bar “malo osobnog dostojanstva i
dužne pažnje prema onima koji su mu omogućili da može pisati u
hrvatskom Karlovcu”, je sasvim bespredmetna. Jer, sudjelovanjem u
ratu od 1991. do 1995., ja sam si sam omogućio da mislim
drugačije od njega i ekipe iz Savske. I vjerujte, nisam u tome
usamljen. Na istoj je strani velika većina branitelja koja je
odlučila ne živjeti u prošlosti i ne pitajući – da se poslužimo
onom slavnom Kennedyevom rečenicom – što država može učiniti za
njih, već što oni mogu učiniti za nju.
Tihomir Ivka