Pisanje kolumni iz tjedna u tjedan iziskuje određeni napor i
pripremu teme. Ako se u međuvremenu dogodi da kolumnisti
ponestane motiva onda očekujem da će čitatelj svakako razumjeti
«lakšu» temu. Međutim, kad sam počeo pisati ovaj tekst nisam niti
slutio gdje će me odnijeti…
Ljudi kažu da se po jutru dan poznaje te da je svaka sljedeća
natjecateljska sezone, bez obzira o kojem se sportu radilo,
kudikamo turbulentnija od prethodne. Ne postoji niti trunka
povjerenja javnosti u ljude koji vode klubove i to da su u stanju
barem nekoliko mjeseci izgurati klub a da se ne zabilježi bilo
kakav eksces prouzrokovan odlaskom igrača ili otkazom treneru.
Zaista je tužno da se neki klubovi koji su prirasli srcu mnogih
Karlovčana nikako ne mogu podići iz dna u kojem se nalaze već
neko vrijeme (košarka, nogomet…). Još je tužnije što pojedine
manje gradske i manje bogate sredine imaju kvalitetniji klub –
rang natjecanja, od Karlovca.
Koliko je trenerska profesija nesigurna dovoljno govori podatak
da treneri čak i u našim najvećim klubovima (Hajduku i Dinamu) ne
uspijevaju dugo ostati na svojim mjestima. Koliko su promjene
trenera korisne u hrvatskom i u ovom našem lokalnom karlovačkom
slučaju, teško je ustvrditi bez temeljitije studije, odnosno
analize. Budući da takva u našoj zemlji još nije napravljena,
poslužiti ću se zanimljivim istraživanjem koje sam našao a
napravljeno je u Njemačkoj. Naravno, uz napomenu da se ozračje u
hrvatskom, a pogotovo u karlovačkom sportu, kudikamo razlikuje.
Uručivanje otkaza trenerima u posljednje vrijeme vrlo je
popularno ako se radi o klubovima koji se nađu u rezultatskoj
krizi. No, prema njemačkom istraživanju, kojeg su izradili
stručnjaci na Sveučilištu Münsteru, takav postupak ne pomaže
klubovima. Nakon analiza 206 slučajeva otkaza u Bundesligi u
vremenskom razdoblju od 35 godina (1963. do 1998.) zaključci su
prilično jasni. Tri-četiri utakmice nakon promjena trenera
vidljiv je napredak u igri, koji ubrzo nestane, tvrdi Alexandar
Tippenhauer, jedan od nositelja ovog projekta, čiji se otac Hans
– Dieter, našao u istraživanju. Naime, dobio je otkaz u
«Arminiji» iz Bielefelda 1980. godine. Analizirajući po 12
utakmica prije i poslije otkaza Nijemci su došli do zaključka da
se rezultati u tim razdobljima praktički i ne mijenjaju.
Istraživanje, koje je bilo predstavljeno na kongresu sportskih
znanstvenika u Munsteru pokazuje kako se 70 posto klubova koji
«nogiraju» trenere, na koncu sezone nađu pri dnu ljestvice,
odnosno među sastavima koji se nalaze na posljednjoj trećini
ligaške ljestvice. Nadalje, klubovi često dovedu nove trenere
kako bi izbjegli zonu ispadanja, ni tada ne uspiju u toj nakani.
Prema istraživanju 59,6 posto klubova koji u toj namjeri uruče
otkaz klupskom strategu a kraju ispadnu u niži rang natjecanja,
dok se samo 37 posto onih koji ostaju vjerni svojim trenerima
ispadaju u niži rang natjecanja.
Kudikamo sreće da iz analize, bez obzira što se ona ne može
usporediti s karlovačkim primjerom, čelnici naših klubova izvuku
pouku za dobrobit sporta u kojeg vode.
U karlovačkoj košarci je “status quo” – Bašović je čvrst na
parketu. Za klupu nogometnog kluba iz Mekušanskog polja vječiti
siguran “spasitelj” u kojega se uvijek mogu pouzdati je Stevica
Benić. Brežan je uvijek spreman na kombinacije… Primjer
rukometaša Karlovca je nešto drugačiji. Tamo dobro funkcioniraju
igrači i trener jer je uprava “nevidljiva” – praktički ne
postoji. Tu se međutim može dogoditi da trener napusti “brod”,
dobije bolju ponudu ili popi… i, što onda – raspad sistema?!
Najgore je što bi mu kasnije «prišili etiketu» da je otišao zbog
toga što je imao megalomanske financijske zahtjeve. Posljednjih
dana svjedoci smo odlaska uspješnog trenera odbojkaša Karlovca,
uzrok – uprava ili igrači? Projekt sa 12 profesionalnih sportskih
učitelja je jedinstven i dobar primjer, da li je to dovoljno.
Konkretnije o sličnoj temi možda već u sljedećoj kolumni?