Kopajući po sportskoj arhivi jer već dva-dva i
pol mjeseca pripremam jednu sportsku knjigu (Velikani karlovačkog
sporta) pa sam prije nekih tjedan-dva naišao na jedan zanimljiv
tekst danas pokojnog doajena sportskog novinarstva u Hrvatskoj,
cijenjenoga i citiranoga Žarka Susića, koji je u jednom
prestižnom zagrebačkom dnevniku s državnim predznakom potpisao
zanimljiv tekst pod naslovom: Nema više sporta. Neslomljivi borac
za čistoću u sportu, naročito amaterizam u sportu, koji je
analizirajući stanje u svjetskom sportu konstatirao da je
neshvatljivo kako se u razmaku od dvjesto godina srušili nešto
što je krenulo s plemenitim namjerama u korist djece.
Prema ondašnjoj anketi provedenoj na uzorku 266 učenika u Zagrebu, koju upisuju učenici sa statusom perspektivnoga ili vrhunskog sportaša, djeca se sportom najčešće počinju baviti između devete i 13. godine (54 posto), i ako ga nastave trenirati i u srednjoj školi, treninge doživljavaju vrlo ozbiljno. Prema toj anketi, 30 posto učenika smatra školu važnijom od sporta kojim se bavi, 22 posto na prvo mjesto stavlja sport, a 48 posto izjednačuje važnost škole i sporta. Najpopularniji sport među učenicima je nogomet (15 posto ispitanih), slijede košarka (13 posto), rukomet (9 posto), odbojka (8 posto). Zanimanje za tenis je poraslo i bira ga 7 posto učenika, plivanje 6, atletiku 5, veslanje i taekwondo 4 posto, a ostalih 18 posto je odabralo ostale sportove. Možda se do danas u postocima nešto malo izmijenilo, u korist rukometa…
Zanimljivo bi bilo takvu anketu napraviti za Karlovac i Karlovačku županiju. Mislim da bi ona odgovorila na mnoga do sada neriješena i nerazjašnjena pitanja? Ako anketu ne pokrenu krovne sportske asocijacije grada i županije možda se i sam odlučim na taj zahvat – pa i znatiželje radi!?
Analiza školskih sportskih klubova u Zagrebu koji je nerijetko pokazatelj pravoga stanja u Hrvatskoj, pokazala je da najlošije uvjete za bavljenje sportom imaju učenici područnih škola. Velike ili novije škole mogu se pohvaliti višenamjenskim dvoranama no s njima ravnatelji često imaju samo problema, zbog pokrivanja troškova održavanja. Da bi se školama dvorana isplatila, sve češće je iznajmljuju sportskim klubovima ili organiziranim skupinama rekreativaca. Tako se predvečer u školama vježbaju joga, aikido, aerobika i slično…Djeca tako ostaju bez prostora koji bi im mogao omogućiti više bavljenja sportom. Tko zna, možda bi trebalo razmisliti i uvesti zakonsku odredbu da djeca imaju prednost pri korištenju sportskih školskih dvorana pred drugim korisnicima – rekreativnim prije svih.
Unatoč ulaganjima sve škole u Hrvatskoj još nažalost nemaju svoje sportske dvorane. Tjelesni se ponegdje još uvijek svodi na vježbe u učionici ili na dvorištu, a škole koje za to imaju mogućnosti potpisuju sa susjednim školama ugovore o korištenju njihovih dvorana. Učenici u takvim slučajevima gube cijeli školski sat na dolazak i odlazak u susjedne škole u čijoj im dvorani za tjelesni ostaje samo 45 minuta. Najlošije uvjete za bavljenje sportom imaju područne škole. Neke brdsko-planinske i otočne škole iz satnica su čak i izbacile tjelesni (?), a učenici za sport kao izvanškolsku aktivnost nisu ni čuli. Ministarstvo znanosti se poradi toga odlučilo sufinancirati sportske programe kojima se potiče sport na otocima.
Karlovac međutim u tom smislu može poslužiti kao svojevrsni dobar primjer. Prije 15 godina u pilot projekt vanjskih sportskih igrališta i dvorana uloženo je oko 13,0 milijuna kuna od čega je do sada sanirano i izgrađeno 70-ak sportskih objekta čime su značajno poboljšani uvjeti rada tjelesnog odgoja. Zahvaljujući tom projektu ostvareni su mnogi zacrtani planovi za nastavak tjelesne i zdravstvene kulture za 11.500 učenika osnovnih i srednjih škola te brojne sportske udruge, klubove ali i rekreativce.
Tripartitni ugovor županije – gradova – Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta koji je potpisan prije 10 godinu bio je “težak” 3,0 milijuna kuna od čega su se trebala urediti karlovačka igrališta i sportski tereni za područne škole koje do sada nisu imale asfaltirano igralište za učenike; u Cerovcu, Ladvenjaku, Vodostaju, Hrnetiću, Bubnjarcima, Drežnici… Radilo se, naime, o projektu u sklopu kojega je u tijeku bila izgradnja ukupno 13 sportskih objekta, a i financiran je dovršetak sportske dvorane pri Tehnološko – kemijskoj školi na Gazi. Jedan od zahvata iz sredstava tog projekta bio je vezan i uz dvoranu kod Ekonomske škole. Te su dvorane znatno oteretile nastavu tjelesnog odgoja u ŠSD kraj Korane i tako oslobodili veći broj sati treninga za registrirane klubove koji sudjeluju u redovnim regionalnim i državnim natjecanjima (košarka, rukomet, odbojka).
U Karlovcu ostaje još otvoren problem dvorane pri OŠ “Braća Seljan” i Mješovito-industrijsko-obrtničkoj školi koje nemaju svoje sportske dvorane, osim igrališta koje se nalazi u dvorištu škola. Njima je dvorana prijeko potrebna i ona bi se danas-sutra u sklopu spomenutoga projekta trebala i mogla riješiti u narednih nekoliko godina. Zahvaljujući upravo tome što se na vrijeme počelo razmišljati o dvoranskom prostoru u gradu Karlovac je danas u Hrvatskoj u samom vrhu po kvadratu korištenja dvoranskog prostora.
Dakle, može se! Negdje se može, a negdje se ne čini gotovo ništa. Pritom su prisutna i sve glasnija šaputanja o tome kako bi tvrtka Mladost koja skrbi o kapitalnim sportskim objektima u gradu Karlovcu trebala, uz naravno pomoć stručnih službi Grada, što prije poraditi na povlačenju sredstva iz EU fondova za obnovu ŠSD na Rakovcu, prve prave sportske dvorane u Hrvatskoj (izgrađene 1967.) i druge i bivšoj državi (nakon ljubljanske Tivoli). Prostora za to sigurno ima. Zašto se odugovlači? Što se čeka? Gdje je problem – (ne)stručnost, (ne)znanje, naredba (?), partijašenje, izborna godina, nesposobnost…