Nikola Badovinac, dugogodišnji voditelj SSSH-ova ureda u Karlovačkoj županiji, u razgovoru za KAportal najavljuje tradicionalnu Prvosvibanjsku biciklijadu, ocjenjuje gospodarsku situaciju u našoj, ali i još dvije županije za čije je članove sindikata zadužen, prisjeća se sindikalnih borbi prije 15-ak godina i analizira koliko se uloga sindikata od tada promijenila.
Bliži nam se Međunarodni praznik rada. Jedino kako ga Karlovčani zadnjih 20-ak godina obilježavaju je vaša sindikalna biciklijada. Hoće li i ove godine?
– U punom jeku su pripreme za obilježavanje 1. svibnja. Ovo je 22. godina kako SSSH Teritorijalni ured Karlovačke županije Međunarodni praznik rada obilježava Prvosvibanjskom biciklijadom. Ovih dana dobivamo suglasnosti od sponzora biciklijade i mogu reći da će to biti biciklijada kao i protekla 21. Obilježit ćemo praznik istom rutom,na istom mjestu, svi sudionici će dobiti majicu, vojnički grah, kupone za nagradnu igru, najsretniji i nagrade. Vjerujem da će nas poslužiti vrijeme, da će biti lijepo, kako bismo 1. svibanj obilježili 22. biciklijadom.
Sudionika je iz godine u godinu sve više, biciklijada raste. Koliko ju je u ovakvim vremenima teško organizirati?
– Vrlo teško, složeno. Međutim, uz napore nas u SSSH, Grada i Županije, tvrtki s područja Karlovačke županije pokušavamo držati isti nivo i moram priznati da ćemo i ove godine uspjeti u tome svemu. Vjerujem da je ta biciklijada vrlo dobra jer ljudi 1. svibnja krenu s bicikliranjem; ona je, na neki način, početak malo intenzivnije vožnje bicikla na području Karlovca, Duge Rese i Ozlja.
Koliko je radnika u Karlovačkoj županiji?
– Po zadnjim evidencijama, između 31 i 32 tisuće.- Kako je u trgovačkim društvima dolazilo do smanjivanja broja zaposlenih, tako je i kod nas u SSSH smanjivan broj zaposlenih. Ja sam jedini zaposlen u SSSH za područje Karlovačke, Ličko-senjske i Sisačko-moslavačke županije; područje od Novalje do Lipika, da putujem vlakom ili autobusom trebao bi mi tjedan dana.Prije pet godina bilo nas je petero. U SSSH je tada bilo 115 zaposlenih, danas 41. Vidljivo je da smo ostali desetkovani i na koji način funkcioniramo, s tim da su naši granski sindikati maksimalno uključeni u zbivanja u zajedničkim sindikalnim podružnicama. Znači, zajednički odrađujemo stvari i problematične situacije.
Obzirom da nije vaša samo Karlovačka, nego i ove dvije županije, gdje smo u odnosu na njih?
– Kad bih morao uspoređivati, ipak je naša županija za nijansu u prednosti od ove dvije. U Sisačko-moslavačkoj županiji veliki su problemi u dvije tvrtke koje su nositelji gospodarstva: Petrokemija u Kutini i INA Rafinerija nafte u Sisku. Na žalost, Ličko-senjska županija oduvijek je po pitanju gospodarstva u vrlo lošoj situaciji, najmanje naseljena, a najvećeg područja. Teško opstaje mada ima strahovito dobar potencijal, od prirodnog nadalje.
Prije 15-ak godina, za Sindikat, borbenije vrijeme: borili ste za tekstilne i za tvrtke metalne industrije u Karlovačkoj županiji.
– Tad je bilo drugačije vrijeme, svi napori su bili ka očuvanju radnih mjesta, ali konac 90-ih i početak 2000. na području cijele Hrvatske je donosio gašenje, stečajeve i likvidacije tih tvrtki. Možemo se samo sjećati tih tvrtki koje su na području naše županije nestale. Izgubljeno je sigurno više od 10.000 radnih mjesta u zadnjih 15 godina. To ne znači da u to vrijeme nije otvoreno, iako manje, radnih mjesta koji su na neki način amortizirali ugašena.
Bilo je to i vrijeme drugačijeg načina komunikacije s politikom – gradskom, županijskom, državnom. Čini mi se da su vas uvažvali više kao partnera nego sada.
– Donekle bih se mogao složiti. Konataksi s lokalnom samoupravom, s Gradom Karlovcem, vezani za kolektivne ugovore, kao vlasnikom trgovačkih društava, imamo vrlo korektne odnose. Kontinuirano imamo kolektivne ugovore od 2002. za sve zaposlene. Do izmjena je došlo stjecajem okolnosti, smanjenja gradskog proračuna i cijena usluga i mogu reći da s Gradom imamo korektne odnose. Na razini ostalih trgovačkih društava došlo je do drugačijeg sustava. Nakon likvidacija i gašenja trgovačkih društava, u onome što je ostalo, uvjetno rečeno “zdravo”, sindikalni posao se počeo bazirati na kolektivnom pregovaranju i uređenju odnosa koje ne definira Zakon o radu. Uspjeli smo u dosta tvrtki sklopiti kolektivne ugovore koji se poštuju. Unazad 15-ak godina je bilo jako puno radnih sporova zbog kršenja odredbi ugovora o radu od strane poslodavca prema radniku. Ne možemo reći da ih danas nema, ali je to izraženo u puno, puno manjoj mjeri. Govorim o članovima SSSH, odnosno, udruženih sinidikata. Puno toga se promijenilol i puno toga definirano ugovorima o radu, kolektivnim ugovorima ili pravilnicima o radu. Probleme pokušavamo rješavati direktno, na vrijeme i s velikom dozom poštovanja prema socijalnim partnerima, poslodavcima, i smatram da u velikom dijelu toga uspjevamo.
Kakva je komunikacija s državnom vlašću?
– Naši teritorijalni uredi je, ako ima potrebe, ostvaruju preko SSSH. Po saznanjima koje imam, vrlo teško. Kada se dođe do pokušaja rješavanja, nikad se otvorena pitanja ne riješe do kraja.
Ispada da je sindikatu lakše s HUP-om nego s Vladom?
– U nekom dijelu, da. Jer se i HUP suočava s istim problemima kao sindikati, pokušava neke stvari rješavati s resornim ministarstvima, ali tu nikada, ili vrlo teško, se dođe do kvalitetnog i konačnog rješenja.
Spomenuli ste radne sporove, koji je najčešći razlog za njihovo pokretanje?
– Neisplata plaća ili umanjenje plaća, jednostrano, na zahtjev poslodavca. To je najčešći razlog, mada ima i otkazivanja ugovora o radu, osobnih otkaza, poslovno uvjetovanih, tehnoloških viškova… međutim, u zadnjih nekoliko godina takvih problema je znatno manje nego nekada. Ipak živimo u nekom drugom vremenu. Još uvijek vjerujem da i poslodavci pokušavaju biti pravedninji, mada ima izdvojenih slučajeva, kao i uvijek.
Što mislite o pokretanju stečaja po službenoj dužnosti zbog neisplate plaća duže od mjesec dana? Bi li tako nešto bilo puno učinkovitije da je napravljeno prije 10 ili 15 godina?
– Da je takva odredba bila prije, prije bi se došlo do rješenja. Po nekoliko godina smo rješavali tvrtke za koje se kasnije vidjelo da nema spasa. Ovo, nakon mjesec dana, u današnje vrijeme… Trebalo bi sagledati cjelovitu situaciju, vidjeti koji su problemi, i sindikat i poslodavci, zajednički, vidjeti što je moguće napraviti. Međutim, kada kasni jedna plaća, vrlo brzo se dogodi da kasni i druga, a kad 2-3 ne budu isplaćene, vrlo je neizvjestan kraj, odnosno, vrlo je izvjesno da će tvrtka ili u stečaj ili predstečajnu nagodbu.
Otprilike kao što bi i neisplata plaća trebala biti kazneno djelo?
– Po meni, pravosuđe bi tu trebalo biti učinkovito i definitivno preventivno djelovati na poslodavce. Mislim da bi poslodavce više boljelo da neisplata plaća bude kazneno djelo, kao što je zakonom i predviđeno, i smatram da bi se onda drugačije i ponašali.
Bilo je puno sindikalnog nezadovoljstva kod usvajanja Zakona o radu, upozoravalo se na niz negativnih stvari koje donosi. Što je pokazala praksa?
– Neke značajne nepravilnosti koje su bile, su ispravljene. Imali smo tri prosvjedna skupa u Zagrebu, jedan i pred HUP-om, želeći upozoriti na zamke i sve loše stvari predviđene zakonom. U međuvremenu je nešto smanjeno, zakon je lani donesen, stupio je na snagu 8. kolovoza, takav je – kakav je. Nešto smo,ipak, uspjeli napraviti i došli do nekih boljitaka.
U usporedbi sa zakonima o radu u EU?
– Sve je to tu negdje. I ona direktiva prije ulaska u EU govorila da se moramo uskladiti s europskim radnim zakonodavstvom i niti je bolje niti gore od EU. Međutim, u EU ne vlada takva nezaposlenost kao u Hrvatskoj, nego je veća konkurencija i kvaliteta zapošljavanja svih, a poglavito mladih ljudi. I ono najbitnije: plaće su puno veće nego kod nas. Isplaćene plaće u RH u velikom su zaostatku za plaćama u EU.
Ne izračunavate više sindikalnu košaricu?
– Ne radimo to već 7 godina. Kad nema inflacije, došli smo do definitivnih podataka da jedna četveročlana obitelj od primanja maksimalno može živjeti 20-21 dan u mjesecu. Nakon što su se takvi rezultati ponavljali deset mjeseci uzastopce, odustali smo od sindikalne košarice jer podaci su vrlo jasni: jedna trećina mjeseca ostaje nepokrivena. Tvrdimo da su plaće u Hrvatskoj male, nezaposlenost velika i ta dva segmenta su dovoljna da odustanemo od daljnjih izračuna. U RH je prosječna plaća oko 5.400 kuna, u Karlovcu 20-ak posto manja od toga.
Odustali ste i od sindikalnih svinjskih polovica, odlazaka na godišnje, šunki za Uskrs…
– Odavno. Možda još negdje ima šunki… Mi ćemo 13. svibnja obilježiti 25 godina postojanja SSSH. Kod osnivanja bilo je oko 800 zaposlenih, danas 41.
Da li se uloga sindikata promijenila nabolje? Je li otišao neku stepenicu više u tih četvrt stoljeća?
– Apsolutno! Sindikat se bavi radnim pravima zaposlenih i prati događanja koja se tiču radnika, a svinjske polovice, izleti itd…. Ne kažem da se to ne organizira, ali posao sindikata je podizanje radnih prava zaposlenika, njegovih članova.
KAportal.hr