Kako god okrenuli, u kojem god se sustavu nalazili, birokracija
je pojam koja koja asocira isključivo evocira negativne
asocijacije, čak kad o birokraciji razmišljaju i sami birokrate.
I dok mi birokratske navade, pretjerane papirologije, čekanja u
redovima, činovničke sporosti i neosjetljivosti na urgentnost
problema ljudi pripisujemo navikama naslijeđenim iz socijalizma,
u socijalizmu su pak objavljivali rat birokratizaciji i držali da
su je naslijedili od kapitalističko – činovničkih odnosa prije
Drugog svjetskog rata.
Uglavnom, svatko je vidio iver u tuđem oku, ali ne i balvan u
svom, kao što se vidi iz kritičkog napisa od prije 40-ak godina.
O birokraciji se pisalo kao o nečem fantomskom, kao zombiju kojeg
nitko ne može prepoznati i očito da nikom nije bilo jasno da
stvari jednostavno tako funkcioniraju, u socijalizmu i
kapitalizmu, sasvim je svejedno. Max Weber je to davno prokljuvio
tvrdnjom da birokracija »povijesno pobjeđuje svugdje gdje se
pojavljuje«. Doduše, Weber je to govorio u pozitivnom kontekstu
jer je, teoretski, jaka birokracija nešto najbolje što se jednom
društvenom uređenju može dogoditi. Mislio je to jer birokraciju
resi hijerarhijska podjela poslova i ovlasti, strogo pridržavanje
propisa, školovane i stručno kompetentne službenike te bezličan
odnos prema klijentima, dakle isključivanje privatnih,
rodbinskih, prijateljskih ili političkih veza. Zato mu je
birokracija bila najracionalniji i najdjelotvorniji oblik
obavljanja upravnih poslova u organizaciji i društvu. Nažalost,
baš kao i demokracija, samo na papiru. U praksi ljudi imaju
osobit talent da kompromitiraju svaku u biti plemenitu ideju.
Prepoznajemo li uvijek birokrate i birokratizam?,
Karlovački tjednik, 12. kolovoza 1976.
Kad čujemo riječ birokracija i birokratizam, gotovo u isti mah
nam padne na pamet predratno kapitalističko-činovničko uređenje,
općinska administracija ili pak u našem kolektivu oni koji sjede
za papirima u kancelarijama. Dakako, većini se učini da je
birokratizam veoma lako definirati, prepoznati ga i ocrtati
njegove nosioce i poklonike. Međutim, zaboravljamo da se i on iz
dana u dan mijenja, maskira i ponekad sasvim neprimjetno
pojavljuje i cvjeta u ovoj ili onoj strukturi kod ovog ili onog
pojedinca, a da ga mi prepoznajemo tek onda kada on duboko
razgrana svoje korijenje. Birokratizma u nas ima dosta. Gotovo da
ni jedna sredina nije od njega imuna niti potpuno čista, a
ponekad su mnogi koji se vrlo glasno deklariraju kao gorljivi
protivnici birokratizma, sami veliki birokrate. U našoj sredini
birokrata ima u osobama direktora, partijskih sekretara,
predsjednika mjesnih, samoupravnih, interesnih i drugih
zajednica, službenika, radnika … Birokratizma ima u pojedinim
organizacijama, organima, tijelima, a mi ga često ne prepoznajemo
i ne znamo ga definirati. Iz jednostavnog razloga što za takvo
što, mnogima nisu do kraja poznati principi razvoja samoupravnog
socijalističkog društva, program naše Partije, što se počesto
sami ne znamo braniti i obraniti od ove ili one njegove nijanse.
Slušali smo u mnogim partijskim i drugim organizacijama veoma
oštre i žučne rasprave o birokraciji i birokratizmu. Padale su
oštre osude i kritike na račun minutu-dvije dužeg dnevnog odmora
u kakvoj kancelariji, na račun čekanja ispred ovog ili onog
šaltera, zbog ovog ili onog papira. Na istom sastanku nitko nije
birokraciju osjetio u vlastitoj sredini, u vlastitom istupanju,
iako je ona, recimo, bila prisutna. Naime, “šalterski repovi”,
“gableci”, “potvrdomanija” i štošta drugo slično, daleko je, u
ovom trenutku manje opasno, od, na primjer, odluke jednog
direktora da dade zatvoriti radnika dok traje sastanak nekog
organa. Od otuđenosti rukovodeće ekipe ili najodgovornijih ljudi
od svog kolektiva. Od nerazumijevanja problema pojedinca
kolektiva, bilo da je ono živi u jednoj glavi ili u kojoj cijeloj
organizaciji i organu…
Savez komunista Jugoslavije je, uz podršku cijelog radnog naroda,
radikalno posjekao korijene procesu birokratizacije. To ipak ne
znači da su te tendencije sasvim likvidirane i da se manje ili
više snažni ostaci birokratizma neće i dalje javljati kao
ozbiljna smetnja izgradnji socijalističkih odnosa. Danas se te
tendencije u našoj zemlji izražavaju u obliku samovolje nekih
organa, u vidu podcjenjivanja nužnosti da se usklađuju opći
društveni i lični interesi, u suprostavljanju nekih “viših
ciljeva socijalizma” pitanjima brige za svakodnevne potrebe
radnog čovjeka, u zanemarivanju izgradnje ustanova socijalističke
demokracije, zatim u obliku birokratskog centralizma, egoističnog
partikularizma i nacionalizma, pokušaja slabljenja i
razgrađivanja radničkog samoupravljanja itd. U tekućoj
svakodnevnoj praksi te se tendencije takođeravljaju u vidu
neodgovornog korištenja društvenih fondova, pretjerano velikih
raspona u plaćama i nagradama, otimanja o materijalne privilegije
vezane za određene položaje, u stvaranju uskih klika u
rukovodstvima poduzeća, privrednih i upravnih ustanova, u
samovolji rukovodilaca itd. Osim toga, one se u svakodnevnoj
praksi najmasovnije pojavljuju u činovničkom odnosu prema
društvenim problemima kao što su: kabinetsko rješavanje stvari,
bezdušan odnos prema ljudima, odsustvo osjećaja odgovornosti za
goruće probleme, činovnički odnos prema radu itd. Te su pojave
najkarakterističnija vanjska manifestacija birokratizma i kao
takve one su često put kojim pojedinci postepeno i nesvjesno
podliježu procesu birokratizacije. Upravo zbog toga se treba
stalno i konkretno suprostavljati takvim pojavama.
Pripremio Tihomir Ivka