– To pitanje teorije i prakse je uvijek problematično. Nikad
stvari nisu u praksi kakve su u teoriji. Mi smo jako dobri
teoretičari, kod nas su stvari teorijski riješene gotovo idealno,
u praksi je to nešto sasvim drugo. Politika nije nježno područje,
nego brutalno i ne treba imati nekakvih ideala da je to nešto
gdje sve treba ići glatko. Politika je mjesto gdje se naši
interesi sukobljavaju, konfrontiraju, gdje pokušavamo nametnuti
svoj način mišljenja, gledanja itd., ali je problem što mi nemamo
tehnika, iskustva i znanja. Dakle, ne učimo, nego imamo neke
primitivne modele naučene u nekim lošim političkim školama.
A koliko je, bez obzira na sve, politika
“zarazna”?
– Dosta. Ona, kao sve ostale stvari, obuzme čovjeka. Ja sam u
nekoj fazi da se odvikavam od politike i u tom kontekstu
odvikavanja, prvi put poslije 90-ih nisam izašao na izbore, ove
zadnje mjesne jer nisam znao što bih svojim izlaskom napravio,
koju bi svrhu taj izlazak imao. Iako vjerujem da treba izlaziti
na izbore.
Kao pasivni ili aktivni birač?
– Treba politički participirati, sudjelovati u političkom,
odnosno, u društvenom dijalogu. Društveni dijalog je politički
dijalog jer sve što živimo u društvu, na poslu, u obitelji… sve
je to, zapravo, politika. Naravno, kad je riječ o nekim poslovima
važnim za zajednicu kao što su mjesni izbori, tu je bitno
sudjelovati. No, kažem: odvikavam se u zadnje vrijeme.
Od kad ste u politici? U koliko ste ono stranaka
bili?
– Jedna je percepcija kako me drugi vide, doživljavaju, ali ja se
doživljavam kao društvenog aktivista u politici. Nikada nisam u
politiku ulazio kao neki političar sa svrhom, dakle, sa ciljem.
Ušao sam u politiku 90-ih, nisam se prije njome bavio. Bila mi je
to prilično odurna kategorija, nisam uopće imao ideju o tome
zašto bih u njoj sudjelovao. Ušao sam u politiku u pokušaju da
kažem neku svoju sliku, stav o onome što se događalo. Ispalo je
da je taj moj stav prilično neusklađen sa stavovima političke
većine.
Zar nije cijelo vrijeme taj Vaš stav pomalo
neusklađen?
– Pokazalo se to kao kontinuitet! A počelo je kroz organizacije
za zaštitu ljudskih prava, taj naš politički angažman bio je
vezan uz Helsinki Watch, Antiratnu kampanju, organizacije koje su
se borile protiv rata. Pokušavali smo organizirati te podružnice
na karlovačkom području. To je već povijest, radili smo s Perom
Mrkaljem i ostalima koji su poslije dosta toga napravili na
državnoj razini. Onda, po potrebi, kako je kome trebalo, kao:
trebao bi postojati neki politički izraz tih stavova, pa sam ja
ulazio u političke grupacije, jednu, drugu, treću… Kako su se
one transformirale, tako sam i ja putovao kroz to vrijeme, pa se
može reći da sam bio u nekoliko političkih grupacija iako ja
smatram da sam bio u samo dvije: jedna je lijevo zelena, druga
liberalna. Taj moj boravak u Liberalima, koji je trajao skoro 10
godina, bio je malo lijevo obojen, kako bi se to reklo. S jednim
predsjednikom konfrontirao sam se oko povećanja broja članova. Ja
sam pokušavao dobiti što više članova u HSLS, a on mi je u jednom
trenutku rekao: “Ja ne želim više, ja želim da to budu ljudi koji
imaju novaca!” Dakle, elitistička struktura: on je htio bogate i
dobro situirane, određenu vrstu ljudi. Tada sam shvatio da sam u
krivom filmu, da imamo totalno krive percepcije politike. Ta
stvar oko percepcije mi se dogodila i u Zelenima: bio sam jedan
od osnivača na karlovačkom području, supredsjednik na nacionalnom
nivou i kad sam sa supredsjednicom malo bolje počeo razgovarati,
opet sam došao do spoznaje da se radi o elitističkom konceptu, da
ne želimo da to budu svi, nego samo određeni ljudi, a meni je to
neprihvatljivo. Onda sam se proglasio političkim anarhistom!
Dakle, moglo bi se nabrojati 5 – 6 političkih grupacija pod čijim
sam bojama nastupao. Nisam mislio da ću citirati Ružu Tomašić,
koja je rekla: “Nije stranka cilj, stranka je sredstvo!”, ali to
sam ja, u stvari, cijelo vrijeme prakticirao. Stranke su bile
samo sredstvo da djelujem kao neki društveni aktivist.
Bili ste izuzetno aktivni i netipični za našeg
političara: sjećam se vezanja lancima, prosvjeda u Gradskoj
vijećnici… Jesu Vas gledali kao da ste s Marsa pali?
– Jesu! Problem je upravo bio u tome što sam ja dosta rano
shvatio da sam sam..
Da se ne uklapate? – Da se ne uklapam. I svaki
put kad je trebalo nešto napraviti, nisam pronalazio suradnike,
nekoga tko bi to sa mnom napravio, pa sam to morao sam
napraviti, ili sam u toj fazi bio sam… A kad je čovjek sam,
mora biti inovativan. Ja sam, eto, bio inovativan. Iako je od
nekih stvari prošlo više od 25 godina, od nekih nešto malo
manje, jedan čovjek s kojim surađujem nedavno mi kaže: “Ja sam
čuo da si se ti vezao lancima! Ti si stvarno neki čudak!”
Čini mi se da Vi, ipak, ništa ne biste
mijenjali?
– Ne! Razmišljam ove godine napraviti monografiju mog političkog
djelovanja. Ta monografija ne bi bila neko moje pametovanje, nego
objavljivanje medijskih članaka o različitim događajima.
Čuvate to?
– Imam arhivu i mislim napraviti jedan pregled, od 90-ih na
ovamo, tih specifičnih događaja. Moji će komentari biti
minimalni, zapravo samo da pojasnim u kojem kontekstu je nešto, a
slike i članci će govoriti sami za sebe. Kad sam išao malo
analizirati, ispalo je da tu ima tako specifičnih događaja, od
vezanja lancima nadalje, koji mogu biti zanimljivi. Mislim da
ćemo to pripremiti u jednoj varijanti da bude vidljiva i na
internetu, a da se može i isprintati.
Bit će to jedna inovativna monografija?
– Da, o 25 godina političkog rada. Iako se baš ne može reći da se
posljednjih godina bavim politikom. Više sam identificiran kao
političar nego što jesam političar. Kad kažem: “Ja sam Mile
Sokolić”, onda neki kažu: “A, vi ste onaj političar!” Iako ja
stvarno nisam političar, mene zanimaju ljudska prava, prava
specifičnih skupina, životinjska prava… Uvijek sam bio oko
nekih prava, pa sam zbog toga i registrirao Udrugu Pravica.
Koliko dugo postoji, zašto ste ju osnovali?
– Postoji pet godina, to je već priličan staž. Ima povijest
nastanka sasvim čudnu: rađena je za nešto drugo, a onda sam je
prilagodio onome što sam mislio da bi trebalo. Ustanovio sam da
treba imati neki oblik kroz koji se nešto može reći, a da nismo
politički obojeni, da nismo ne znam što. Okupili smo grupu ljudi
i testirali neke stvari. Taj civilni sektor, udruge, usmjerene su
na zapošljavanje, a mi nismo do sad imali projekt koji bi bio
financijski valoriziran. U početku me to frustriralo, ali shvatio
sam da je to, zapravo, jako dobra pozicija. Iako ne bi bilo loše
imati nekoga zaposlenog u udruzi… Bili smo partneri na nekim
projektima, reagirali smo na različte stvari, ili sam reagirao…
Tko god se osjeća obespravljenim u bilo kojem pogledu, pokušavamo
pomoći tako da iskoristimo svoje znanje, objavimo na FB,
obavijestimo novinare, uputimo čovjeka koje su mogućnosti
rješavanja problema itd. neka savjetodovna uluga kako se
snalaziti u javnom djelovanju jer javnost je dosta važan faktor.
Uz mene je prilično vezana javnost: bavio sam se novinarstvom,
znao sam dosta dobro javno interpretirati, stvoriti događaj,
vijest, nešto… i u tom smislu sam zahvalan medijima i
novinarima koje sad brojim treću generaciju. Neki od njih s
kojima sam radio su i zauvijek napustili ovaj svijet. Jedan od
njih je pokojni Mladen Muić s kojim sam konfrontirao, imali smo
negativnih i pozitivnih faza, ali on me ocrtao na dosta
simpatičan način koji ću možda uzeti za naslov te moje
monografije… Rekao je: “Mile Sokolić protiv svih zastava.”
Njemu su zastave bile važne, meni baš i nisu.
Ispada da ta želja za pomoći svima, opće dobro u
politici, onima kojima treba u Pravici, pa onima koji rade na
nekim projektima u Regionalnoj agenciji je ono što Vas ocrtava
kroz sve sfere kojima ste se bavili ili se bavite. Neki ste
dobrica?
– Nisam baš jako dobar, znam biti nezgodan u smislu da u
određenom trenutku mogu postaviti stvari na sasvim drugačiji
način. Dosta ljudi zloupotrebljava tu činjenicu da mu želiš
pomoći, odnosno, na neke stvari upozoriti. Nekakva moja misija u
cijelom tom poslu je stvari pokušati reći da budu razumljive što
većem broju ljudi i da je iza njih što manje skrivenih detalja.
Jedna kolegica iz medija, kad sam je nazvao iz dvorišta gdje sam
se našao zatvoren zato što sam pomagao češkim turistima, kojima
je zločesti automehaničar želio naplatiti ne znam koliko novca za
popravak auta, pa ispričao gdje sam i da su me vlasnici
zaključali i zovu policiju, je rekla: “Mile, ti imaš stvarno neku
čudnu karmu! U kakvim se ti situacijama možeš naći, to nije
normalno!” U zadnje vrijeme sam se manje bavio politikom, više
tim aktivističkim stvarima; mene obično pozovu kad je krizno
stanje. Onda kažu: “E, znamo nekoga tko može pomoći!” Kad je bila
borba oko repetitora na Turnju, odjednom stigla delegacija u moje
dvorište i kažu: “Čuj, imamo problem. Kako bi rekli javnosti da
ne želimo repetitor?” Onda ja uzmem taj sektor komunikacije s
javnošću, počnem pisati priopćenja i sve ostalo i na kraju to
rezultira ne tako lošom situacijom. Na sličan način su me
angažirali Mekušanci i za poplava, oko nasipa.
K’o u reklami za HAK? Samo: kad zagusti, zovi
Milu?
– Baš tako! Zvali su me iz Duge Rese, s Mrežnice, dobivao sam
anonimna pisma gdje me ljudi mole da prezentiram njihov problem u
vezi, primjerice, uzurpiranja javnog prostora škole od
ugostitelja… Dobivam razno-razne pozive, zovu s Turnja, gdje se
kanalizacija izljeva u Koranu… Nekim čudnim putevima dobiju
informaciju: “To ti Sokolić može iznijeti, prezentirati”, onda
dođu kod mene, a ja uvijek imam volju pomoći kad ljudi žele nešto
reći. Takvih servisa baš nema!
Pa još i besplatnih?
– A, da, besplatnih. Taj svoj socijalni faktor doživljavam kao
slabost. Da nemam taj socijalni faktor vjerojatno…
…imali biste financijski?
– Da. Bio bih malo pragmatičniji. To je neka društvena slabost;
ja to imam kao problem, ali, eto, netko od toga ima koristi, bar
donekle. Naravno, bilo je i nekih drugih koristi, neki političke
kolege su me znali dobro unovčiti.
Kako?
– Neki ljudi u mojoj blizini su znali pratiti što radim, pa to
odnijeti negdje drugdje. Bilo je kolega koji su me znali
“prodati” iako ja to nisam doživljavao ne znam kako. Neki su na
osnovu činjenice da su bili blizu mene u određenom razdoblju
dobili određene beneficije. Primjetio sam jednu pravilnost koja
se znala događati…
Da onaj tko je uz Vas profitira više nego Vi?
– Tako je. Događalo se, npr. kad bih ja neke ljude angažirao i
počeo raditi s njima, onda bi ekipa iz “protivničkog tabora”
odjednom počela angažirati te ljude i nuditi im dobra mjesta,
tako da su neki ljudi dobili neke stvari. Ja sam svima na početku
suradnje, kad bismo počinjali raditi, govorio: “Ako možeš
profitirati od mene, ako me možeš prodati, bilo što napraviti,
neću imati ništa protiv.” To se događa i danas, neki ljudi se
druže sa mnom, pa idu negdje pričati kojekakve priče i zgodno to
ispada: ispadnem veća babaroga nego što sam sam mislio da jesam.
Volim analizirati, fenomen ljudske komunikacije mene opsjeda.
Volim promatrati ljude kako komuniciraju, volim provocirati
ponekad tu komunikaciju. Vjerujem da treba konfrotirati, ali da
te konfrotacije imaju neki kontrolirani tijek, da konfrotacija ne
postane beznadežno negativna ili pretjerano pozitivistička.
Konfrotacije su potrebne i treba ih poticati; kroz njih, zapravo,
pratim što ljudi mogu i koliko mogu. Jer ljudi imaju problema s
izražavanjem. Ponekad, često u stvari, primjećujem – i meni dosta
toga nedostaje – da nemaju riječi kojima bi opisali svoje
emocije. Dosta smo ograničeni, razlika između onoga što mislimo i
što hoćemo reći je jako velika. Često kažemo ono što nismo
mislili; posebno ako se bavimo javnim poslom, ako to radimo kroz
medije, neka stvar “izleti”, a zapravo čovjek to i nije mislio.
Ta fenomenologija ljudskih odnosa, komunikacije me opsjeda i
svojevremeno sam svjesno razmišljao o provokacijama. Sad to ne
radim svjesno, sad to radim rutinski.
Jeste li razmišljali to učenje ljudi komunikaciji i
unovčiti?
– Razmišljao sam – i još o tome razmišljam, moguće je – napraviti
jedan konzultantski tim koji bi to savjetovanje, recimo,
prodavao. Ali, ne mogu ja baš nešto prodati, ne uspijeva mi to…
U zadnje vrijeme se pojavljujem kao neka vrsta konzultanta mladim
političkim nadama.
Kojim?
– U različitim političkim grupacijama. Ili me poznaju ili smo
nešto zajedno radili i dosta često razgovaramo, pa ih pokušavam
potaknuti, usmjeriti, što bi mogli, kako bi postigli neke efekte.
Fascinira me pažnja s kojom me slušaju (smijeh)… Predložio sam
nekima od novostvorenih političkih stranaka da napravimo
edukacijsku radionicu za njihove članove o tome što učiniti s
političkom moći.
Besplatno ćete raditi te radionice?
– Besplatno. Čak i gorivo sam platim. Ali, to je ono što mene
zanima, zabavlja. Ja sam politiku uvijek tumačio kao svoj hobi.
Netko ide u ribe, netko igrati bilijar, ja idem na radionice ili
političke događaje. Ne znam koliko sam benzina “spalio” za HSLS i
sve ostale, a da nisam kune dobio za to. Dobro, bilo bi
nekorektno da kažem da nisam dobio.
Svojevremeno Vas se prozivalo da ste dobili posao u
Županiji.
– Ne može se reći da sam ga dobio. Moj posao je vezan uz moje
sudjelovanje u politici. Nikoga nisam tražio, molio niti izrazio
želju da dobijem posao. Bio sam tada tajnik HSLS-a, županijski
vijećnik i radio neki svoj privatni posao. Moji nastupi u
Županijskoj skupštini su bili nastavak kontinuiteta koji sam imao
u Gradskom vijeću i onda su oni zaključili da će tu biti
problema. I došli do zaključka da bi me bolje bilo skloniti iz
ovog političkog dijela u neki drugi dio. Ničim izazvani, bez bilo
kakve zamolbe, bez ikakvog inzistiranja, su me jednog dana
pozvali i predložili da počnem raditi u Županiji i to na EU
integracijama, na kojima nitko nije radio. Time sam morao
prestati govoriti u Županijskoj skupštini; zaposlenik Županije ne
može biti i županijski vijećnik.
Je li Vam žao?
– Žao mi je malo. Taman je počeo jedan lijep mandat i ja bih si
dao truda, ali netko je zaključio da je bolje da ja šutim nego da
pričam. Na neki način sam “gurnut” u ovo što sam dobio; ne
doživljavam to kao poklon, nisam tražio od nikoga, ali sam
zahvalan onima koji su mi to omogućili jer 13 godina nisam bio
zaposlen u struci i nisam baš gajio nade da ću ikad dobiti posao
u ovakvom sektoru. Bio sam svjestan toga da ne poznajem sistem
iako sam studirao Fakultet političkih znanosti, bio odavno
diplomirao; magistrirao sam kad sam već radio. Na doktorskom
studiju sam dao sve ispite, trebalo je samo napisati dizertaciju,
ali onda su opet nastali problemi, počeo sam raspravljati s nekim
profesorima da li sam ja uopće podoban za doktora znanosti
načinom mog razmišljanja. Riješio bih to, ali imao sam nekih
privatnih problema, počela je i rasprava da li je firmi to
interes, tadašnja šefica mi je rekla da im to ne znači ništa, da
sam primljen pod uvjetima koji će i ostati. I onda sam shvatio da
to ne bi nikome ništa značilo i za sad to stoji. Nedavno sam s
prof. Zakošekom razgovarao o nastavku, rekao je da mogu podnijeti
zahtjev za predaju dizertacije, da to nije problem, a ja još
uvijek razmišljam o tome što mi u ovom društvu treba da budem
doktor znanosti.
Dugo ste već u Razvojnoj agenciji Karlovačke
županije.
– Našao sam se tu, to me okupiralo više nego politika. Nisam ja
tu tako jako perfektan, ima puno boljih od mene, iako sam se među
prvima u ovom institucionalnom dijelu – postojao je u onom
nevladinom – bavio pisanjem projekata; u ovih 13 godina radio sam
ili pisao bar 200-njak. Zanimljivo je to područje; ne zato jer
postoje mogućnosti i financijske i ove i one, nego su na neki
način tu skupljena ona tri segmenta: da želim nekome pomoći,
različitost zanimanja kojima sam se bavio, tako da je ispalo da
znam dosta informacija koje drugi ne znaju i da sam dosta
uspješan u spajanju ljudi – znam tko bi nešto mogao, tko bi nešto
trebao i kako bi netko mogao riješti neki problem. Imao sam
uvijek osjećaj frustracije: došao sam negdje raditi, a ne vraćam
ljudima, uzimam nekome novac. Cijelo vrijeme sam pokušavao doći u
situaciju da mogu reći: “O.K. ja sam ove godine napravio toliko i
toliko novca da mogu opravdati zašto sjedim ovdje”. U zadnjih
10-ak godina mogu reći da sam u svakoj godini odradio toliko
posla tako da je netko u zajednici dobio novca, da sam ja
isplatio svoju plaću. Smanjuje se moj osjećaj frustracije da
nešto radim, a ne doprinosim. Strašno me veselilo kad sam dobio
prvi projekt, za Udrugu slijepih, 300.000 kuna; rekao sam:
“Konačno sam nekog vraga zaradio!”, iako nisam ja, zaradila je
Udruga. Veselila me i obnova škole u Vukmanićkom Cerovcu,
vrijedna 1,5 milijun kuna, projekti za Udrugu slijepih iz
Ogulina, Udrugu za pomoć djeci, mladeži i odraslim osobama u
odgoju i obrazovanju, Udrugu roditelja djece s posebnim potrebama
iz Ogulina, Udrugu invalida rada iz Duge Rese… Dosta sam vezan
uz taj socijalni sektor, iako, naravno, ima projekata i iz drugih
područja. Lijep je osjećaj da si nekome priskrbio neko
zadovoljstvo, iako projekti nisu neko zadovoljstvo, posebno u
provedbi; oni zahtijevaju puno angažmana, vremena, financijske
gnjavaže. Ipak, to je zgodan sektor gdje sam se našao i mogu
mirne duše reći da bih mogao od tog posla i živjeti, samostalno,
kao privatnik.
Ali nećete?
– Da to postane nužno, ja bih to radio, ali ja sam već čovjek u
godinama, počinjem računati kad ću u mirovinu. Iako – da
parafraziram Mesića – ako ikad odem u mirovinu, a rado bih otišao
u prvu koju bih mogao, to ne znači da bih prestao biti aktivan.
Volio bih da sutra mogu reći: “Evo, dajem svoje mjesto mladim
ljudima, neka dođu raditi!” Morao bih ih naučiti da godinu moraju
završiti s tim: “Ove godine sam zaradio toliko i opravdao plaću
koju primam”.
