RAZGOVOR Mile Sokolić: Političke performanse sam radio jer sam bio sam, a tad moraš biti inovativan – sad se odvikavam od politike

– To pitanje teorije i prakse je uvijek problematično. Nikad stvari nisu u praksi kakve su u teoriji. Mi smo jako dobri teoretičari, kod nas su stvari teorijski riješene gotovo idealno, u praksi je to nešto sasvim drugo. Politika nije nježno područje, nego brutalno i ne treba imati nekakvih ideala da je to nešto gdje sve treba ići glatko. Politika je mjesto gdje se naši interesi sukobljavaju, konfrontiraju, gdje pokušavamo nametnuti svoj način mišljenja, gledanja itd., ali je problem što mi nemamo tehnika, iskustva i znanja. Dakle, ne učimo, nego imamo neke primitivne modele naučene u nekim lošim političkim školama.

A koliko je, bez obzira na sve, politika “zarazna”?

– Dosta. Ona, kao sve ostale stvari, obuzme čovjeka. Ja sam u nekoj fazi da se odvikavam od politike i u tom kontekstu odvikavanja, prvi put poslije 90-ih nisam izašao na izbore, ove zadnje mjesne jer nisam znao što bih svojim izlaskom napravio, koju bi svrhu taj izlazak imao. Iako vjerujem da treba izlaziti na izbore.

Kao pasivni ili aktivni birač?

– Treba politički participirati, sudjelovati u političkom, odnosno, u društvenom dijalogu. Društveni dijalog je politički dijalog jer sve što živimo u društvu, na poslu, u obitelji… sve je to, zapravo, politika. Naravno, kad je riječ o nekim poslovima važnim za zajednicu kao što su mjesni izbori, tu je bitno sudjelovati. No, kažem: odvikavam se u zadnje vrijeme.

Od kad ste u politici? U koliko ste ono stranaka bili?

– Jedna je percepcija kako me drugi vide, doživljavaju, ali ja se doživljavam kao društvenog aktivista u politici. Nikada nisam u politiku ulazio kao neki političar sa svrhom, dakle, sa ciljem. Ušao sam u politiku 90-ih, nisam se prije njome bavio. Bila mi je to prilično odurna kategorija, nisam uopće imao ideju o tome zašto bih u njoj sudjelovao. Ušao sam u politiku u pokušaju da kažem neku svoju sliku, stav o onome što se događalo. Ispalo je da je taj moj stav prilično neusklađen sa stavovima političke većine.

Zar nije cijelo vrijeme taj Vaš stav pomalo neusklađen?

– Pokazalo se to kao kontinuitet! A počelo je kroz organizacije za zaštitu ljudskih prava, taj naš politički angažman bio je vezan uz Helsinki Watch, Antiratnu kampanju, organizacije koje su se borile protiv rata. Pokušavali smo organizirati te podružnice na karlovačkom području. To je već povijest, radili smo s Perom Mrkaljem i ostalima koji su poslije dosta toga napravili na državnoj razini. Onda, po potrebi, kako je kome trebalo, kao: trebao bi postojati neki politički izraz tih stavova, pa sam ja ulazio u političke grupacije, jednu, drugu, treću… Kako su se one transformirale, tako sam i ja putovao kroz to vrijeme, pa se može reći da sam bio u nekoliko političkih grupacija iako ja smatram da sam bio u samo dvije: jedna je lijevo zelena, druga liberalna. Taj moj boravak u Liberalima, koji je trajao skoro 10 godina, bio je malo lijevo obojen, kako bi se to reklo. S jednim predsjednikom konfrontirao sam se oko povećanja broja članova. Ja sam pokušavao dobiti što više članova u HSLS, a on mi je u jednom trenutku rekao: “Ja ne želim više, ja želim da to budu ljudi koji imaju novaca!” Dakle, elitistička struktura: on je htio bogate i dobro situirane, određenu vrstu ljudi. Tada sam shvatio da sam u krivom filmu, da imamo totalno krive percepcije politike. Ta stvar oko percepcije mi se dogodila i u Zelenima: bio sam jedan od osnivača na karlovačkom području, supredsjednik na nacionalnom nivou i kad sam sa supredsjednicom malo bolje počeo razgovarati, opet sam došao do spoznaje da se radi o elitističkom konceptu, da ne želimo da to budu svi, nego samo određeni ljudi, a meni je to neprihvatljivo. Onda sam se proglasio političkim anarhistom! Dakle, moglo bi se nabrojati 5 – 6 političkih grupacija pod čijim sam bojama nastupao. Nisam mislio da ću citirati Ružu Tomašić, koja je rekla: “Nije stranka cilj, stranka je sredstvo!”, ali to sam ja, u stvari, cijelo vrijeme prakticirao. Stranke su bile samo sredstvo da djelujem kao neki društveni aktivist.

Bili ste izuzetno aktivni i netipični za našeg političara: sjećam se vezanja lancima, prosvjeda u Gradskoj vijećnici… Jesu Vas gledali kao da ste s Marsa pali?

– Jesu! Problem je upravo bio u tome što sam ja dosta rano shvatio da sam sam..

Da se ne uklapate? – Da se ne uklapam. I svaki put kad je trebalo nešto napraviti, nisam pronalazio suradnike, nekoga tko bi to sa mnom napravio, pa sam to morao sam napraviti, ili sam u toj fazi bio sam… A kad je čovjek sam, mora biti inovativan. Ja sam, eto, bio inovativan. Iako je od nekih stvari prošlo više od 25 godina, od nekih nešto malo manje, jedan čovjek s kojim surađujem nedavno mi kaže: “Ja sam čuo da si se ti vezao lancima! Ti si stvarno neki čudak!”

Čini mi se da Vi, ipak, ništa ne biste mijenjali?

– Ne! Razmišljam ove godine napraviti monografiju mog političkog djelovanja. Ta monografija ne bi bila neko moje pametovanje, nego objavljivanje medijskih članaka o različitim događajima.

Čuvate to?

– Imam arhivu i mislim napraviti jedan pregled, od 90-ih na ovamo, tih specifičnih događaja. Moji će komentari biti minimalni, zapravo samo da pojasnim u kojem kontekstu je nešto, a slike i članci će govoriti sami za sebe. Kad sam išao malo analizirati, ispalo je da tu ima tako specifičnih događaja, od vezanja lancima nadalje, koji mogu biti zanimljivi. Mislim da ćemo to pripremiti u jednoj varijanti da bude vidljiva i na internetu, a da se može i isprintati.

Bit će to jedna inovativna monografija?

– Da, o 25 godina političkog rada. Iako se baš ne može reći da se posljednjih godina bavim politikom. Više sam identificiran kao političar nego što jesam političar. Kad kažem: “Ja sam Mile Sokolić”, onda neki kažu: “A, vi ste onaj političar!” Iako ja stvarno nisam političar, mene zanimaju ljudska prava, prava specifičnih skupina, životinjska prava… Uvijek sam bio oko nekih prava, pa sam zbog toga i registrirao Udrugu Pravica.

Koliko dugo postoji, zašto ste ju osnovali?

– Postoji pet godina, to je već priličan staž. Ima povijest nastanka sasvim čudnu: rađena je za nešto drugo, a onda sam je prilagodio onome što sam mislio da bi trebalo. Ustanovio sam da treba imati neki oblik kroz koji se nešto može reći, a da nismo politički obojeni, da nismo ne znam što. Okupili smo grupu ljudi i testirali neke stvari. Taj civilni sektor, udruge, usmjerene su na zapošljavanje, a mi nismo do sad imali projekt koji bi bio financijski valoriziran. U početku me to frustriralo, ali shvatio sam da je to, zapravo, jako dobra pozicija. Iako ne bi bilo loše imati nekoga zaposlenog u udruzi… Bili smo partneri na nekim projektima, reagirali smo na različte stvari, ili sam reagirao… Tko god se osjeća obespravljenim u bilo kojem pogledu, pokušavamo pomoći tako da iskoristimo svoje znanje, objavimo na FB, obavijestimo novinare, uputimo čovjeka koje su mogućnosti rješavanja problema itd. neka savjetodovna uluga kako se snalaziti u javnom djelovanju jer javnost je dosta važan faktor. Uz mene je prilično vezana javnost: bavio sam se novinarstvom, znao sam dosta dobro javno interpretirati, stvoriti događaj, vijest, nešto… i u tom smislu sam zahvalan medijima i novinarima koje sad brojim treću generaciju. Neki od njih s kojima sam radio su i zauvijek napustili ovaj svijet. Jedan od njih je pokojni Mladen Muić s kojim sam konfrontirao, imali smo negativnih i pozitivnih faza, ali on me ocrtao na dosta simpatičan način koji ću možda uzeti za naslov te moje monografije… Rekao je: “Mile Sokolić protiv svih zastava.” Njemu su zastave bile važne, meni baš i nisu.

Ispada da ta želja za pomoći svima, opće dobro u politici, onima kojima treba u Pravici, pa onima koji rade na nekim projektima u Regionalnoj agenciji je ono što Vas ocrtava kroz sve sfere kojima ste se bavili ili se bavite. Neki ste dobrica?

– Nisam baš jako dobar, znam biti nezgodan u smislu da u određenom trenutku mogu postaviti stvari na sasvim drugačiji način. Dosta ljudi zloupotrebljava tu činjenicu da mu želiš pomoći, odnosno, na neke stvari upozoriti. Nekakva moja misija u cijelom tom poslu je stvari pokušati reći da budu razumljive što većem broju ljudi i da je iza njih što manje skrivenih detalja. Jedna kolegica iz medija, kad sam je nazvao iz dvorišta gdje sam se našao zatvoren zato što sam pomagao češkim turistima, kojima je zločesti automehaničar želio naplatiti ne znam koliko novca za popravak auta, pa ispričao gdje sam i da su me vlasnici zaključali i zovu policiju, je rekla: “Mile, ti imaš stvarno neku čudnu karmu! U kakvim se ti situacijama možeš naći, to nije normalno!” U zadnje vrijeme sam se manje bavio politikom, više tim aktivističkim stvarima; mene obično pozovu kad je krizno stanje. Onda kažu: “E, znamo nekoga tko može pomoći!” Kad je bila borba oko repetitora na Turnju, odjednom stigla delegacija u moje dvorište i kažu: “Čuj, imamo problem. Kako bi rekli javnosti da ne želimo repetitor?” Onda ja uzmem taj sektor komunikacije s javnošću, počnem pisati priopćenja i sve ostalo i na kraju to rezultira ne tako lošom situacijom. Na sličan način su me angažirali Mekušanci i za poplava, oko nasipa.

K’o u reklami za HAK? Samo: kad zagusti, zovi Milu?

– Baš tako! Zvali su me iz Duge Rese, s Mrežnice, dobivao sam anonimna pisma gdje me ljudi mole da prezentiram njihov problem u vezi, primjerice, uzurpiranja javnog prostora škole od ugostitelja… Dobivam razno-razne pozive, zovu s Turnja, gdje se kanalizacija izljeva u Koranu… Nekim čudnim putevima dobiju informaciju: “To ti Sokolić može iznijeti, prezentirati”, onda dođu kod mene, a ja uvijek imam volju pomoći kad ljudi žele nešto reći. Takvih servisa baš nema!

Pa još i besplatnih?

– A, da, besplatnih. Taj svoj socijalni faktor doživljavam kao slabost. Da nemam taj socijalni faktor vjerojatno…

…imali biste financijski?

– Da. Bio bih malo pragmatičniji. To je neka društvena slabost; ja to imam kao problem, ali, eto, netko od toga ima koristi, bar donekle. Naravno, bilo je i nekih drugih koristi, neki političke kolege su me znali dobro unovčiti.

Kako?

– Neki ljudi u mojoj blizini su znali pratiti što radim, pa to odnijeti negdje drugdje. Bilo je kolega koji su me znali “prodati” iako ja to nisam doživljavao ne znam kako. Neki su na osnovu činjenice da su bili blizu mene u određenom razdoblju dobili određene beneficije. Primjetio sam jednu pravilnost koja se znala događati…

Da onaj tko je uz Vas profitira više nego Vi?

– Tako je. Događalo se, npr. kad bih ja neke ljude angažirao i počeo raditi s njima, onda bi ekipa iz “protivničkog tabora” odjednom počela angažirati te ljude i nuditi im dobra mjesta, tako da su neki ljudi dobili neke stvari. Ja sam svima na početku suradnje, kad bismo počinjali raditi, govorio: “Ako možeš profitirati od mene, ako me možeš prodati, bilo što napraviti, neću imati ništa protiv.” To se događa i danas, neki ljudi se druže sa mnom, pa idu negdje pričati kojekakve priče i zgodno to ispada: ispadnem veća babaroga nego što sam sam mislio da jesam. Volim analizirati, fenomen ljudske komunikacije mene opsjeda. Volim promatrati ljude kako komuniciraju, volim provocirati ponekad tu komunikaciju. Vjerujem da treba konfrotirati, ali da te konfrotacije imaju neki kontrolirani tijek, da konfrotacija ne postane beznadežno negativna ili pretjerano pozitivistička. Konfrotacije su potrebne i treba ih poticati; kroz njih, zapravo, pratim što ljudi mogu i koliko mogu. Jer ljudi imaju problema s izražavanjem. Ponekad, često u stvari, primjećujem – i meni dosta toga nedostaje – da nemaju riječi kojima bi opisali svoje emocije. Dosta smo ograničeni, razlika između onoga što mislimo i što hoćemo reći je jako velika. Često kažemo ono što nismo mislili; posebno ako se bavimo javnim poslom, ako to radimo kroz medije, neka stvar “izleti”, a zapravo čovjek to i nije mislio. Ta fenomenologija ljudskih odnosa, komunikacije me opsjeda i svojevremeno sam svjesno razmišljao o provokacijama. Sad to ne radim svjesno, sad to radim rutinski.

Jeste li razmišljali to učenje ljudi komunikaciji i unovčiti?

– Razmišljao sam – i još o tome razmišljam, moguće je – napraviti jedan konzultantski tim koji bi to savjetovanje, recimo, prodavao. Ali, ne mogu ja baš nešto prodati, ne uspijeva mi to… U zadnje vrijeme se pojavljujem kao neka vrsta konzultanta mladim političkim nadama.

Kojim?

– U različitim političkim grupacijama. Ili me poznaju ili smo nešto zajedno radili i dosta često razgovaramo, pa ih pokušavam potaknuti, usmjeriti, što bi mogli, kako bi postigli neke efekte. Fascinira me pažnja s kojom me slušaju (smijeh)… Predložio sam nekima od novostvorenih političkih stranaka da napravimo edukacijsku radionicu za njihove članove o tome što učiniti s političkom moći.

Besplatno ćete raditi te radionice?

– Besplatno. Čak i gorivo sam platim. Ali, to je ono što mene zanima, zabavlja. Ja sam politiku uvijek tumačio kao svoj hobi. Netko ide u ribe, netko igrati bilijar, ja idem na radionice ili političke događaje. Ne znam koliko sam benzina “spalio” za HSLS i sve ostale, a da nisam kune dobio za to. Dobro, bilo bi nekorektno da kažem da nisam dobio.

Svojevremeno Vas se prozivalo da ste dobili posao u Županiji.

– Ne može se reći da sam ga dobio. Moj posao je vezan uz moje sudjelovanje u politici. Nikoga nisam tražio, molio niti izrazio želju da dobijem posao. Bio sam tada tajnik HSLS-a, županijski vijećnik i radio neki svoj privatni posao. Moji nastupi u Županijskoj skupštini su bili nastavak kontinuiteta koji sam imao u Gradskom vijeću i onda su oni zaključili da će tu biti problema. I došli do zaključka da bi me bolje bilo skloniti iz ovog političkog dijela u neki drugi dio. Ničim izazvani, bez bilo kakve zamolbe, bez ikakvog inzistiranja, su me jednog dana pozvali i predložili da počnem raditi u Županiji i to na EU integracijama, na kojima nitko nije radio. Time sam morao prestati govoriti u Županijskoj skupštini; zaposlenik Županije ne može biti i županijski vijećnik.

Je li Vam žao?

– Žao mi je malo. Taman je počeo jedan lijep mandat i ja bih si dao truda, ali netko je zaključio da je bolje da ja šutim nego da pričam. Na neki način sam “gurnut” u ovo što sam dobio; ne doživljavam to kao poklon, nisam tražio od nikoga, ali sam zahvalan onima koji su mi to omogućili jer 13 godina nisam bio zaposlen u struci i nisam baš gajio nade da ću ikad dobiti posao u ovakvom sektoru. Bio sam svjestan toga da ne poznajem sistem iako sam studirao Fakultet političkih znanosti, bio odavno diplomirao; magistrirao sam kad sam već radio. Na doktorskom studiju sam dao sve ispite, trebalo je samo napisati dizertaciju, ali onda su opet nastali problemi, počeo sam raspravljati s nekim profesorima da li sam ja uopće podoban za doktora znanosti načinom mog razmišljanja. Riješio bih to, ali imao sam nekih privatnih problema, počela je i rasprava da li je firmi to interes, tadašnja šefica mi je rekla da im to ne znači ništa, da sam primljen pod uvjetima koji će i ostati. I onda sam shvatio da to ne bi nikome ništa značilo i za sad to stoji. Nedavno sam s prof. Zakošekom razgovarao o nastavku, rekao je da mogu podnijeti zahtjev za predaju dizertacije, da to nije problem, a ja još uvijek razmišljam o tome što mi u ovom društvu treba da budem doktor znanosti.

Dugo ste već u Razvojnoj agenciji Karlovačke županije.

– Našao sam se tu, to me okupiralo više nego politika. Nisam ja tu tako jako perfektan, ima puno boljih od mene, iako sam se među prvima u ovom institucionalnom dijelu – postojao je u onom nevladinom – bavio pisanjem projekata; u ovih 13 godina radio sam ili pisao bar 200-njak. Zanimljivo je to područje; ne zato jer postoje mogućnosti i financijske i ove i one, nego su na neki način tu skupljena ona tri segmenta: da želim nekome pomoći, različitost zanimanja kojima sam se bavio, tako da je ispalo da znam dosta informacija koje drugi ne znaju i da sam dosta uspješan u spajanju ljudi – znam tko bi nešto mogao, tko bi nešto trebao i kako bi netko mogao riješti neki problem. Imao sam uvijek osjećaj frustracije: došao sam negdje raditi, a ne vraćam ljudima, uzimam nekome novac. Cijelo vrijeme sam pokušavao doći u situaciju da mogu reći: “O.K. ja sam ove godine napravio toliko i toliko novca da mogu opravdati zašto sjedim ovdje”. U zadnjih 10-ak godina mogu reći da sam u svakoj godini odradio toliko posla tako da je netko u zajednici dobio novca, da sam ja isplatio svoju plaću. Smanjuje se moj osjećaj frustracije da nešto radim, a ne doprinosim. Strašno me veselilo kad sam dobio prvi projekt, za Udrugu slijepih, 300.000 kuna; rekao sam: “Konačno sam nekog vraga zaradio!”, iako nisam ja, zaradila je Udruga. Veselila me i obnova škole u Vukmanićkom Cerovcu, vrijedna 1,5 milijun kuna, projekti za Udrugu slijepih iz Ogulina, Udrugu za pomoć djeci, mladeži i odraslim osobama u odgoju i obrazovanju, Udrugu roditelja djece s posebnim potrebama iz Ogulina, Udrugu invalida rada iz Duge Rese… Dosta sam vezan uz taj socijalni sektor, iako, naravno, ima projekata i iz drugih područja. Lijep je osjećaj da si nekome priskrbio neko zadovoljstvo, iako projekti nisu neko zadovoljstvo, posebno u provedbi; oni zahtijevaju puno angažmana, vremena, financijske gnjavaže. Ipak, to je zgodan sektor gdje sam se našao i mogu mirne duše reći da bih mogao od tog posla i živjeti, samostalno, kao privatnik.

Ali nećete?

– Da to postane nužno, ja bih to radio, ali ja sam već čovjek u godinama, počinjem računati kad ću u mirovinu. Iako – da parafraziram Mesića – ako ikad odem u mirovinu, a rado bih otišao u prvu koju bih mogao, to ne znači da bih prestao biti aktivan. Volio bih da sutra mogu reći: “Evo, dajem svoje mjesto mladim ljudima, neka dođu raditi!” Morao bih ih naučiti da godinu moraju završiti s tim: “Ove godine sam zaradio toliko i opravdao plaću koju primam”.

KAportal.hr