Domaća cipela, što je to? Mi u Karlovcu to već dugo ne znamo s
obzirom da smo svoju tvornicu prvo kriminalno pretvorili u
privatno vlasništvo, a onda i fizički uklonili s lica zemlje da
bi netko imao gdje prodavati uvoznu njemačku robu. A ta je
tvornica godišnje u vrijeme iz kojeg datira današnja priča iz
prošlosti proizvodila milijun cipela godišnje i ostvarivala
golemi izvozni suficit.
A onda je došla privatizacija. Bilo bi krivo reći da je
obućarstvo u Hrvata mrtvo, proizvodnjom obuće se prema registrima
bavi 82 tvrtke u Hrvatskoj, ali to bi se moglo nazvati
poroizvodnjom u tragovima u odnosu na stare dane. Današnja
proizvodnja obuće ostvaruje manje od trećine od sveukupnih
prihoda u kožarsko-obućarskoj djelatnosti što će reći da se
većina ostvaruje izvozom sirovom kože. Drugim riječima, imamo
znanja i pameti tek toliko da prodajemo sirovinu, a ne gotovi
proizvod.
Čast izuzecima kao što je (strani) Haix iz Male Subotice koji
proizvodi vojne čizme za cijeli svijet i rapidno proširuje
proizvodne kapacitete i prihod. Znači, može se. Ali, uvoziti je
lakše nego proizvoditi, pogotovo sad kad smo tehnološki i svakom
drugom smislu zaostali za Europom s kojom smo bili al pari i na
Dubovcu proizvodili top-tenke za Dražena Petrovića.
“Navali narode – uvozne cipele”, Karlovački tjednik, 19.
kolovoza 1971.
Karlovačkim prodavaonicama obuće možete kupiti uvozne cipele.
Prošle godine u našu zemlju uvezeno je više od milijun pari
obuće, a jedan njen dio prodan je i u Karlovcu. Ovako veliki uvoz
upravo je ravan godišnjoj proizvodnji tvornice “Josip Kras” iz
Karlovca. Gdje su razlozi uvoza strane obuće? U tvornici “Josip
Kras” rekao nam je direktor Anđelko Radovinović, da se radi o
dopuni izbora obuće, i da osim trgovaca i proizvođači uvažaju
obuću. S jedne strane mogu u svojim prodavaonicama nuditi veći
izbor, a s druge strane često puta je plasman domaćih cipela u
inozemstvo uvjetovan i kupnjom inozemne obuće. S proizvođačima je
lako. Oni uglavnom ne žele da nasamare kupca i u svojim
trgovinama gotovo odreda prodaju kvalitetniju i trajniju uvoznu
obuću. Kupce nasamaruju trgovci. Uvozna poduzeća koristeći
sadašnji devizni sustav olako kupuju cipele u inozemstvu.
Najčešće se takva roba kupuje na velikim godišnjim rasprodajama,
da ne kažemo na starim kramama, a zatim se nudi potrošaču kao
najnoviji modeli talijanske, francuske, španjolske ili engleske
proizvodnje. No iza zvučnih etiketa najčešće se krije loša i
demodirana obuća. O tome dobro iskustvo imaju Karlovčani koji su
“imali zadovoljstvo” takve cipele nositi mjesec ili dva a za njih
su platili čak i 300 dinara. Trgovcima je svejedno. Oni na
prodaji uvozne obuće zarađuju čak 130 posto od uloženih
sredstava, a prodajući domaću obuću zarada je “samo” 30 posto.
No da ne osporavamo njihovo pravo na visoku zaradu valja im
osporiti pravo da na taj način varaju kupce. Karlovčani u tome
nisu manje pošteđeni. U maloj prodavaonici “Dervente” ima veliki
izbor uvozne obuće. Bilježimo: na raspolagnju ima “nekoliko
kubika” jeftinijih i praktičnih ljetnih cipela za sve uzraste. Ta
roba se, kažu u trgovini, najviše i prodaje. Osim pvog kupcima je
na raspolaganju izbor ženske obuće po cijeni od 270 do 300 dinara
za par. Ovdje je i spašen ugled domaćih proizvođača. Ove uvozne
cipele ne prodaju se osobito jer su i domaće dobre da zadovolje i
one najizbirljivije. Prodaju se zato uvozne muške cipele po
cijeni do 250 dinara. Domaće muške cipele prodaju se po 150
dinara. Na Zrinjskom Trgu u prodavaonici “Astre” kažu da ne
prodaju uvozne cipele.
No zato ima dovoljan izbor uvozne obuće u prodavaonici
“Proletera” na istom trgu. Osobito dobro idu uvozne ženske cipele
koje su za stotinjak dinara skuplje od domaćih. U susjednoj
prodavaonici “Josipa Kraša” ima španjolskih natikača, laganih
cipela, nema kvalitetnijih uvoznih muških cipela, ali zato ima
ženskih. Dobro prolaze, kažu trgovci. Mušterije više vjeruju u
kvalitetu uvozne obuće. U “Peku” kažu da nemaju uvozne obuće jer
na vrijeme prate zahtjeve tržišta i navike domaćih potrošača. U
to smo se i uvjerili razgledavajući robu postavljenu u izlogu.
Trgovina “Standard konfekcije” u Radićevoj ulici ima veliki izbor
obuće strane proizvodnje. Dobro se prodaje, ali kažu da se dobro
proda i domaća moderna obuća. U “Šimeckom” nam kažu da ima kupaca
koji izričito traže uvoznu obuću. Iako nema točnih podataka
računa se da na karlovačkom tržištu godišnje prođe više od 25.000
pari uvozne obuće.
Prije nekoliko dana Savezna inspekcija dala je zaplijeniti i
spaliti desetak tisuća pari uvozne obuće koja je nekvalitetna i
koja se unatoč toga prodavala skupo. U Karlovcu nije bilo slične
inspekcije. To je najbolji znak da se u trgovačkom poslu ne želi
zaštititi domaći potrošač koji naviknut na domaće i trajnije
cipele nerijetko ostaje zapanjen kada nakon dva mjeseca od
njegovih uvoznih cipela ostane raspadnuta gomila kartona, kože i
plastike. Kupce najčešće prevari lijep izgled ove obuće, a ima i
onih koji kupuju uvozne cipele iz snobizma.
Da je to zadovoljstvo odviše skupo plaćeno pokazuje i ovaj
podatak: Karlovčani godišnje u prosjeku kupuju dva para cijela.
Naravno, računajući i one koji pola godine hodaju bosi. Od ovih
posljednjih bolje ne prolaze ni oni koji kupuju uvozne cipele.
Pripremio Tihomir Ivka