Zabrane, pogotovo kad je u pitanju dobar ukus, ne mogu biti
dobre. Uvijek je bolje educirati, odgajati, usmjeravati,
samokontrolirati se. Samo, što kad oni koji bi trebali educirati
i odgajati, na posredan ili neposredan način aktivno sudjeluju u
građenju lošeg ukusa i navada?
Ovo pitanje bez odgovora nametalo se za slučajnog ulaska u
Kazališnu kavanu u sitan sat noći jednog od prošlih vikenda,
petka na subotu. Slučajnog, jer potpisnik ovih redova ima
četvrtstoljetnu povijest kasnonoćnog nalakćivanja po šankovima,
ali uglavnom po mjestima koja su slovila kao rokerska, često više
zbog predrasuda okoline negoli profila posjetitelja,
“nehrvatska”, ljevičarska, pa i narkomanska. A zapravo, na takvim
mjestima ljudima je samo bilo nevažno kako se tko zove, ako si
govno od čovjeka potpuno je svejedno jesi li Hrvat, Srbin ili
Marsijanac. I zapravo, na takvim mjestima povući dim trave, nije
značilo biti narkoman. Ali dežurnim moralistima i dušebrižnicima
jest. Nema veze što po fancy kafićima zlatna mladež šmrče malo
žešće stvari, oni su fini, a ne bagra sumnjivih imena, ponašanja
i oblačenja.
Daklem, na takvim se mjestima moglo čuti svakakvih priča, i
heretičkih i subverzivnih, i isto takve muzike. Ali, nikako da se
sjetim da sam igdje od 1991. do danas čuo da se pušta ili svira
Riblja Čorba. To je granica ispod koje se nije išlo i još uvijek
se ne ide čak i u lokalima gdje se skuplja ekipa koja drži malo
ili ništa do nacionalizma i ostalih “izama”. Jednostavno postoji
nepisani embargo na Riblju Čorbu zbog lika i djela njihovog
frontmena Bore Đorđevića i tu zaista nema smisla ulaziti u
obrazloženje. Baš kao i u slučaju još jednog (bivšeg) genijalca i
političkog kretena Emira Kusturice. Biti što dalje od njih,
ignorirati ih nije samo pitanje dobrog ukusa. To je pitanje
mentalne higijene. Baš kao što je uskraćivanje organizatorima
koncerta Lepe Brene u Školskoj sportskoj dvorani i premještanje u
prirodno okružje krnjačke livade pitanje mentalne higijene.
I onda kad Boru Čorbu čujete u punoj kavani lokalnog hrama
kulture Zorin domu, to dođe nešto kao istinski kulturni šok. Kad
imate pokoju godinu više i znate mnogo ljudi iz Karlovca koji vas
ne znaju, pa prepoznate među u tom šarenom društvu i pripadnike
mladeži stranaka desne provenijencije, formalno akademski
obrazovane ljude, gradske njuške, tipove u srednjim godinama koji
2015. nose ZNG majice…Zakleli bi se da će netko od tih ljudi
demonstrativno napustiti lokal ili tako nešto. Ali baš suprotno,
atmosfera pozitivno ključa kad se ori Čorbina “Ostani đubre do
kraja”, a ruke su u zraku koji trenutak kasnije na “Lipe cvatu” i
zborski se pjeva stih “…baš me briga gdje si otišla, ravna ti je
Jugoslavija”. Ide to i dalje u setu narodnjaka čije stihove znaju
neki naoko gradski ljudi. I baš kad pomislite, “uh, što bi rekao
ravnatelj Šestan da vidi kakvim dernekom se skrnavi ugled
kazališne kuće”, pogled uhvati baš njega na šanku (i za šankom!)
kako se savršeno uklapa u ovaj šizofreni “kabare”. Što je
žalosno, bez obzira što kazališni kafić nije kazalište. Ali nije
ni Šestanov dnevni boravak gdje može raditi, slušati i gledati
što hoće.
E, kad iz gradskog kazalištu koje bi trebalo biti brana neukusu
trešte tonovi kao iz seoske krčme teško je doći do drugog
zaključka doli da ovoj naciji ne trebaju političari, trebaju joj
psihijatri i duga kolektivna terapija.
Možda je to preozbiljno shvaćanje, možda je to samo zabava, a
možda biznis, znamo da Mozart ili Miles Davis neće držati šank u
Kazališnoj punim, ali negdje mora postojati crta ispod koje se ne
ide. S tim da crta nije na dnu, kao taj petak u zgradi koja u
svakom gradu odr(a)žava kulturne standarde. U suprotnom, što god
trubili, zakucat ćemo se kao ono čega se najviše grozimo i na
mjesto koje najviše preziremo – kao seljačka zemlja na brdovitom
Balkanu.