“Gdje ste bili kad se polovica od pet stotina hiljada hrvatskih
vojnika nije nalazila u registru branitelja i na državnom
proračunu, u hodočašćima, mimohodima i šatorima, već pod punim
naoružanjem u kafićima, gostionicama, liftovima i onim zauzetim
stanovima preko puta? Gdje ste bili, gospodo izdajnici, kad nije
bilo interneta, i kad je za izdaju nacionalnih interesa valjalo
izvući glavu iz dupeta i staviti je u torbu?” – napola ironično
pita feralovac Boris Dežulović ovih dana kad je upisivati se
dobovoljno u internetski registar izdajnika postala zabava.
Kaže dalje Dežulović s punim pravom kako je lako je 2016. biti
izdajnikom. “Danas, dvadeset pet godina kasnije, kad je Hrvatska
beznadno propala i kad se, jebiga, više nema što izdati. Što ćete
dakle izdati, gospodo trećepozivci iz kvislinških salona,
fejsbukove šume i toplih izdajničkih registratura? Državu koja
više ne odlučuje ni o pušci na svome ramenu, ni o lisnici u svom
džepu? Državu kojoj granicu utvrđuju i čuvaju Slovenci i Mađari?
Državu koju vode konjokradice iz Bujančeva studija, utovljeni
biskupi i međunarodni trgovci antidepresivima?”
Zaista, misliti drugačije, pa makar i ispravno, kad nije bilo
puno mjesta za drugačija mišljenja, bio je vrlo opasan sport, a
etiketa izdajnika opasna po život. I Dežulović, koji je s
kolegama iz Ferala etiketiran kao “izdajnik” u ta teška vremena ,
ima pravo u ovoj zemlji kontradikcija, ironično pitati današnje
“izdajnike” gdje su bili devedesetprve.
Ovaj put podsjećamo se na jednog originalnog “izdajnika” , Milu
Sokolića, Karlovčana koji je dugo vremena plaćao skupu cijenu
tvrdoglavog zastupanja vlastitih stavova koji su se u predratna i
ratna vremena smatrala izdajom. I koji bi također mogao današnje
“izdajnike” pitati gdje su bili 91. Kao uvjereni ljevičar odbijao
se nacionalno deklarirati jer je to smatrao nevažnim pa su svi
mislili da je Srbin koji eto još nešto i prigovara. Bio je protiv
rata, prolazio pritvore, vođen na kopanja rovova s namjerom da ga
druga strana upuca, a na kraju je skupio više braniteljskog staža
od mnogih koji se danas busaju u prsa hrvatska.
Politolog koji je radio kao konobar, Hrvat kojeg su nazivali
četnikom, demokrat kojem su prijetili dojučerašnji članovi
partije zbog “manjka” hrvatstva po nacionalističkom konceptu. A
on sam nikad nije bio član partije. Priča iz nastavka tiče se
njegovog prvog “velikog” javnog nastupa kad je, po vlastitim
riječima poslije loše smjene na poslu konobara u “Pothodniku”,
ljut kao ris, nabasao na “miting istine” u sklopu Miloševićeve
velikosrpske antibirokratske revolucije koji se odvijao na
Autobusnom kolodvoru. Ne treba napominjati da je i taj njegov
nastup shvaćen krivo.
“Što sam rekao na mitingu”, Karlovački tjednik,
15.02.1990.
Povodom različitih i slobodnih interpretacija jednog uzvika na
karlovačkom mitingu “istine”, dužan sam, jer je i Karlovački
tjednik to slobodno interpretirao pa je sve dobilo drugi smisao,
objasniti zašto sam to činio i što sam zapravo rekao.
Kako je sloboda štampe u Jugoslaviji sloboda što maštovitijih
interpretacija, kako kome odgovara, tako je i ova moja nazovi
“provokacija” svagdje različito interpretirana. Negdje sam ispao
“srbožder”, a negdje “svežder”. Nemam namjeru biti ni jedno ni
drugo. Po nekima sam ispao podlac i kukavica koji se poslije toga
čina “sklonio sa kolodvora”. Ostao sam na kolodvoru samo mi je
sve to bilo malo bljutavo.
Zbog svega toga nadam se da će ta ista sloboda štampe dati još
malo prostora mojoj malenkosti da objasni zašto je učinila tako
“grozan i gnjusan” čin na jednom tako dostojanstvenom skupu. Za
svaki slučaj pozivan se na odredbe Zakona o informiranju, koji mi
nadam se, daje to za pravo. Počnimo od toga što sam rekao.
Kako je Vjesnik 6.2.1990. godine objavio moje pismo u kojem sam
objasnio svoje stavove i svoje pravo da budem na jednom onakvom
mjestu, mislim da ne treba ponovno ulaziti u priču o meni samom.
Tada je objavljena i točna verzija onoga što sam na mitingu
viknuo, dakle: “…po vama treba pobiti sve Albance, Slovence,
Hrvate i alternativce, pa će se onda Srbi između sebe žderati u
Jugoslaviji…”
Kao što se vidi, tu nema nikakvog antisemitizma, nacionalizma ili
mržnje već je to samo protest na jednu militantnu politiku koju
prakticiraju svi u Jugoslaviji, koja svagdje pronalazi
zavjerenike i obračunava se sa njima a ništa ne rješava. Zašto je
sve to tako? Dozvolite da ponovim ono što sam već napisao u
Vjesniku.
Nisam želio uvrijediti nikoga niti na to imam pravo, želio sam
reći svoje mišljenje. Kao građanin ove zemlje imam na to pravo.
Oni što mi sada šalju poruke kako će me sresti u mraku i pokazati
mi svoje argumente pokazuju da sam bio u pravu. Za sve moguće
rasprave sam spreman, ali ne i na takve jer one pokazuju nivo
“revolucionara” koji znaju samo makjavelistička pravila igre.
Na kraju samo želim reći nešto što je sigurno puno zdravija
osnova za razgovor od “noćnih argumenata”. Nepravde u ovoj zemlji
postoje i treba ih ispravljati. Najviši nivo ispravljanja
nepravdi postavio je u ovom vijeku Gandi. Njegova revolucija nije
trebala dobrovoljačke odrede smrti već gnjev i ogromnu volju
golorukih i obespravljenih. Agresivnost politike koja se vodi
danas u cijeloj zemlji govori i o njenoj nepravednosti. Mogu je
promijeniti samo svjesni ljudi koji ne mrze. A ljudi ne mrze onda
kada uspiju svladati zvijer u sebi. Moja slika svijeta je utoliko
drugačija, ja sanjam svijet gdje čovjek čovjeku ipak neće biti
vuk. Danas je to činjenica. Ako je to i nemoguće i neizvedivo,
moje je pravo da u to vjerujem. Samim tim što silom ne nudim
drugima i ne prijetim da ću ih u mraku u to uvjeravati.
Pripremio Tihomir Ivka