U gotovo sedam gladnih godina, ova je zemlja je obarala negativne
rekorde s čak 24 kvartala s BDP-om u minusu. Kad se malo bolje
razmisli, s obzirom na tu poražavajuću činjenicu, ne živi se ni
tako loše u Hrvatskoj, čudo je da već nismo bankrotirali, iako je
jasno da smo crnji scenario izbjegli zahvaljujući novom
zaduživanju. U Hrvatskoj, kad nema drugih uspjeha, onda se
ministri financija hvale što su posudili novac u inozemstvu s
povoljnom kamatnom stopom, prodajući spin da je to znak da se
hrvatskom gospodarstvu vjeruje i da je ipak stabilno. Nema veze
što će naredne generacije stenjati pod pod tim kreditima koji
nisu potrošeni za investicije, već za tekuće potrebe i golo
održanje sustava. I kad se po pitanju rasta BDP-a napokon počne
pojavljivati svjetlo na kraju tog dugog recesijskog tunela,
plusevi postotaka su na razini statističke pogreške, nula zarez
nešto manje od broja prstiju na ruci.
Svijet se, naravno, promijenio, a mi se u novom svijetu,
samostalni, bez Beograda ili Pšete na leđima, očito nismo
najbolje snašli. Povijesne ekonomske knjige kažu da je Hrvatska
unutar Jugoslavije od 1952. do1965. ostvarivala prosječni
godišnji rast BDP-a od 9,5 posto, čime se ne može pohvaliti ni
moderna Kina, da je prosječni rast BDP-a od 1948 do 1989. bio 5
posto i da je, na primjer, udio investicija u BDP-u od 1974. do
1979. godine bio veći nego u Japanu koji je tad ostvario
strelovit tehnološki napredak. Pa kad se govorilo o ostvarenjima
karlovačke privrede u ta doba, pisalo se o rastu društvenog
proizvoda od “samo” 10 posto!
I sve to nije činjeno visokim zaduživanjem i rasprodajom
društvene imovine i nacionalnih interesa. Što nam se dogodilo
poslije 1990. osim nametnutog rata? Nema sumnje, privatizacijska
pljačka stoljeća u režiji ljudi koji su držali desnu ruku za
sviranja hrvatske himne, a mislili na lijevu ruku u džepu koja je
halapljivo grabila sve ono dobro što se 40 godina stvaralo.
Poratna hrvatska politička i gospodarska elita em je bila
nedorasla novim izazovima, em joj je srce bilo na krivom mjestu.
U prvom planu: modernizacija, Karlovački tjednik, 13.
lipnja 1968.
…Proporcije i predviđanja srednjoročnog plana društvenog
razvitka do 1970. godine se ne ostvaruju zbog djelovanja
privredne reforme. U 1966. godini postignuti su dobri privredni
rezultati i te godine je pravljen plan na osnovu podataka i
ostvarenja u 1965. godini. Predviđeno je da ukupni prihod raste
po stopi od 12,5 posto, a društveni proizvod po stopi od 10,3
posto godišnje. Takvo predviđanje obilno je premašeno u 1966.
godini (19 posto porastao je ukupni prihod, a 18 posto društveni
proizvod), ali već u 1967. godini dolazi do ozbiljne stagnacije i
zaostajanja. Ukupni prihod povećan je za svega 7 posto a
društveni proizvod za 10 posto, no u industriji su zaostajanja
još očitija (ukupni prihod raste po stopi od 4 posto, a društveni
proizvod svega 2 posto). Slično se događa i s dohotkom.
U 1966.odini ostvaren je dohodak u privredi od 290 milijuna novih
dinara, a iduće godine za 4 posto ili 12,1 milijuna novih dinara
manji. Najveće smanjenje dohotka, čak za 55 posto imao je
“Vunateks”, zatim “Velebit” i “Impregnacija” po 16 posto,
“Konteks” 17 posto, “Lola Ribar” 15 posto itd. Troškovi
poslovanja u 1967. godini porasli su u odnosu na prethodnu godinu
za 127 milijuna novih dinara. Samo u industriji porast je iznosio
33,4 milijuna novih dinara, ali u tome je sadržana i
amortizacija, koja se ne može uzeti kao klasični trošak. Ali zato
su samo na povećanim kamatima na poslovni fond i kredite te
povećanim premijama osiguranja povećani troškovi za 5,3 milijuna
novih dinara, i to u godini kad je industrijska proizvodnja
stagnirala. Društvena zajednica (Federacija i Republika) uzimaju
i na druge načine znatna sredstva od komune i radnih
organizacija. Prošle godine je od nafte i naftinih derivata
ostvareno na području komune 9,4 milijuna novih dinara. Od toga
je Federacija uzela 6,08 milijuna, Republika 2,8 milijuna, a
komuni je ostalo 51.000 novih dinara! Ili drugi primjer s porezom
na promet od duhana. Ostvareno je 7,5 milijuna novih dinara od
čega je federacija uzela 6 milijuna, a Republika 1,5 milijuna, a
komuni ništa! Prošlogodišnje sudjelovanje radnih organizacija u
neto-produktu je nepovoljno. Iako je reformom proklamirano da do
1970. godine radnim organizacijama ostane 70, a zajednici 30
posto, prošle godine je radnim organizacijama ostalo svega 41
posto, što je za 3 posto manje nego prethodne godine. Umjesto da
se taj omjer poboljšava u korist radnih organizacija, zajednica
je počela ponovo uzimati veći dio. Ta tri posto povećanja udjela
zajednice iznose u Karlovcu 9 milijuna novih dinara.
Usporedo s time smanjuju se i sredstva fondova radnih
organizacija, koja su se prošle godine najvećim dijelom
angažirala za obrtna sredstva. Zbog takve situacije osjeća se
potreba za investiranjem. U posljednje tri godine investirano je
u karlovačku privredu 177 milijuna novih dinara od čega je 55
posto vlastitih sredstava. Istovremeno je u industriju uloženo
92,5 milijuna novih dinara od čega je 55 milijuna vlastitih
sredstava, a dvije trećine investicione sume uloženo je u opremu.
U neprivredne investicije uloženo je 104 milijuna novih dinara,
od toga najviše ili 87 posto u stambeno-komunalnu izgradnju.
Pored ovolikih ulaganja oruđa za rad u karlovačkoj privredi imaju
vrijednost svega 43 posto, a u industriji svega 39 posto (u
metalskoj grani 28 posto!), dok su u nekim poduzećima sredstva
otpisana sa 80 posto!
Zbog toga je neminovno ići u investicione zahvate koji će moći
regenerirati karlovačku privredu, naročito industriju i
osposobiti ju za konkurentnost na tržištu i uspješno poslovanje.
Revalorizacijom što je provedena početkom prošle godine povećana
je vrijednost osnovnih sredstava za 55 posto, a u industriji je
povećanje iznosilo 39 posto. Istovremeno je prošle godine
amortizacija porasla za 163 posto, ali su i obaveze po kreditima
porasle i to toliko da su iznosile 81 posto od amortizacije. U
industriji su obaveze po kreditima bile za 21 posto ili 5,3
milijuna novih dinara veće od sume amortizacije. Na integraciji,
pogotovo u industriji, nije gotovo ništa učinjeno, najčešće jer
se tome opiru radne organizacije i njihova rukovodstva, a u
zamjenu ne nude bolja rješenja. Osobni dohoci u privredi i
vanprivredi ne rastu istim tempom. U neprivredi rastu znatno brže
što je neopravdano, pa se Savez komunista mora založiti da
neprivredne radne organizacije usklade svoje zahtjeve i potrebe
pa i rast osobnih dohodaka s mogućnostima privrede.
Pripremio Tihomir Ivka