U vrijeme vrhunca podgrijavanja nostalgije za 80-ima prošlog
stoljeća, Mirkovićevog dokumentarca i knjige “Sretno dijete”
popraćenih baražnom medijskom vatrom činilo se s odmakom kako su
Polet čitali svi i kako nije bilo mladih ljudi koji nisu gledali
sve važne koncerte u “Kulušiću”. A u taj je “Kulušić” stalo cca
800 ljudi. Istinabog, Polet je znao letjeti visoko po pitanju
tiraže, ali i to je bilo daleko od naklada u kojima se prodavao
Vjesnik recimo, profesionalno korektan, ali ipak uglavnom dosadni
list pod izravnim utjecajem partije. Drugim riječima, s vremenom
romantiziramo prošlost i nema zapravo ništa loše u tome, želimo
sami sebe naknadno uvjeriti da smo bili dio nečeg što nam je
nekad bilo dobro ali samorazumljivo, sad nam se čini i bolje, a
žao nam je što toga više nema. Pa malo peremo vlastitu savjest.
Upravo tako nekako osjećao se potpisnik ovih redova, a vjerojatno
i većina okupljenih ljudi u Knjižnici za mlade na predstavljanju
knjige “Smijeh slobode – uvod u Feral Tribune” novinara
Novog lista Borisa Pavelića. Kao na kakvim jako zakašnjelim
karminama u lijepo popunjenom “Klubu 90” ili kako se to
danas službeno zove, Knjižnici za mlade, oplakivao se najhrabriji
novinarski projekt u Hrvata ikad. On je to zaista bio, trebalo je
u olovna vremena nejake mlade hrvatske demokracije imati muda
otkrivati ružne istine o nama samima, čačkati mečku koruptivnog
sistema koji je često žmirio na oba oka u odnosu na teški
kriminal, bez obzira bila riječ o ratnim zločinima ili
privatizacijskoj pljački. I usput sačuvati dovoljno duha da se
pronicljivo, subverzivno, često i politički nekorektno ismiju
naše slabosti, napose onih koji nas vode, tog ogledala nas kao
društva. U tom Feralu neki su ljudi stavljali glavu u torbu da bi
ova država bila poštenija i bolja, tolerantnija i otvorenija
prema različitom. Njih se šikaniralo i ignoriralo, oni su za
sistem bili nešto kao bolni hemeroidi na izlazu iz tijela,
neopasni po život, ali strašno iritirajući pa nije ni čudo da ih
se sistem htio otarasiti. Zastrašivanjem, slanjem pod oružje,
nepisanom zabranom privrednim subjektima za reklamiranjem u
Feralu…Ima nešto od Isusove, biblijske poze u cijeloj toj
priči; njeni su se protagonisti žrtvovali za sve nas druge. Naš
je zadatak bio ležeran, samo da redovito kupujemo Feral i
omogućimo mu opstanak. Da je Feral kupovalo samo onoliko ljudi
koliko je kupovalo spomenute novine “koje su bile krive za sve”,
Polet (50-ak tisuća) ili dosadni Vjesnik (dvostruko više), Feralu
se danas ne bi širom Hrvatske upriličavale zakašnjele karmine.
Ali nismo. I to je sve.
Bez obzira što je država činila sve da ga uništi, što je došlo do
zamora materijala među rednicima i niza objektivno/subjektivnih
okolnosti. Feral Tribune je odradio svoju časnu povijesnu misiju
i nikoga osim nas samih ne treba kriviti što više ne izlazi. No,
u svakom zlu i nešto dobro. Simbolički je važna počast koju je
opširnom i studioznom knjigom odao autor Boris Pavelić. Ona će
zauvijek s polica knjižnica učiti neku novu djecu kako se boriti
za svoju zemlju na ispravan način. I bez knjige, sjeme Ferala
posijano je i moglo bi se reći da su iz njega izrasli lijepi
plodovi; Feral je imao snažan utjecaj na nove generacije novinara
koji njegova profesionalna načela i beskompromisnost šire iz
mnogo (još) živih novina i novonastalih portala, a i njegovi
“originali”, posebno Boris Dežulović, Drago Hedl i Predrag Lucić
danas možda imaju više društvenog utjecaja kao kolumnisti u
drugim redakcijama negoli u doba Ferala. Uostalom, postoji i
“mali Feral” u vidu tjednika “Novosti” u kojem radi većina ljudi
jednakim žarom (s malo manje otrovnog humora) koji su nekad na
leđima nosili Feral, predvođeni Viktorom Ivančićem. Ironija je u
tome što su “Novosti”, bez obzira na izraženu građansku
orijentaciju i kvalitetu superiornu ostatku tiskanog novinarstva
u Hrvata, nominalno glasilo srpske nacionalne manjine (u tipičnoj
feralovskoj maniri igre riječima u zaglavlju se pišu kao tjednik
za racionalnu manjinu), i valjda samim tim osuđene na nisku
tiražu. Nema veze, kad neka nova vlast kojoj će dojaditi plaćati
dotaciju novini koja pljuje ruku koja je hrani dokine “Novosti”,
pisat ćemo nove knjige u njihovu čast, održavati zakašnjele
karmine i zaboraviti da smo ih zapravo ugasili sami jer nam je
bilo puno izdvojiti 10 kuna tjedno na kiosku za njih. Tako to ide
u životu.
Ova se priča da preslikati i na Karlovac i pokušaje da se u
poslijeratno doba šutnje lokalnih medija koji su postali megafoni
vladajućeg HDZ-a progovori o problemima i aferama koje su se
gurale pod tepih uz sinkronizaciju politike, policije i sudova.
Prije svega preko Karlovačkog lista, dnevnih novina, ekspoziture
Novog lista, koji je uz Feral, u to doba poslije Domovinskog rata
bio jedini veći medij koji je disao i funkcionirao kritički
naspram vlasti. Da skratimo priču, i Karlovački list je odradio
svoju časnu povijesnu misiju na lokalnoj razini, pokrenuo neke
stvari s mjesta, dao doprinos demokratizaciji, otkrio neke ružne
priče, zagorčio malo živote onima koji su to zaslužili i prestao
izlaziti iz mnogih kompliciranih razloga, ali i zbog jednog
jednostavnog. Kupovalo ga je premalo Karlovčana. I ne treba
plakati zbog toga, možda organizirati tek kakve zakašnjele
karmine i potapšati protagoniste po leđima u znak podrške i
priznanja. Ako se iz ove rečenice da iščitati ironija, ona je
posve…namjerna.
Idemo dalje, nešto se ugasi, ostavi traga i udari temelje nečem
novom. Borba ne prestaje, samo se mijenja njen oblik i
protagonisti. Tako je bilo i bit će. Računajući tu i Karlovac.
Mala digresija. Kad su svojevremeno Lancea Armstronga,
osramoćenog kralja Tour de Francea (ali i dalje par exellence
sportaša koji će na nekim “karminama” kad-tad doživjeti
rehabilitaciju), pitali je li ga strah kad oko sebe vidi ljude
koji razbijaju glave i lome ruke u teškim padovima, odgovorio je
jednostavno i mudro: “Ako misliš da ćeš pasti s bicikla, bolje se
nemoj ni popeti na njega”. Upravo je tako i s novinarstvom. Ono
može biti gadno i opasno zanimanje, ako ga se radi bez ili s malo
kompromisa. I zato nećemo cmizdriti zato jer nas preziru, dok nas
ne tuku, zatvaraju ili ubijaju, dobro je. Prijezir je ionako
unaprijed ukalkuliran u opis posla.