KOLUMNE / SIGNALI NAD GRADOM

SIGNALI NAD GRADOM: Kad nam se Karlovac doslovno počne rušiti na glavu

SIGNALI NAD GRADOM: Kad nam se Karlovac doslovno počne rušiti na
glavu

Možda se čini minornom sitnicom, no hrpa žbuke koja je neki dan otpala s krova Hoffmanove kuće na uski nogostup u Gajevoj ulici na prilazu banijanskom mostu s gradske strane je zapravo ogledalo Karlovca, nesposobnog da osmisli koncept kako više ne bi izgledao kao provincijalna ruina iz filma o Boratu ili kao kulisa za ratom devastiranu Foču.  Kad bi čak to i uzeli kao nešto što se ne događa svaki dan, danas je u Kraševoj zamalo izbjegnuta tragedija. Vozačici koja je prolazila kroz ovaj dio Zvijezde na auto je tresnuo crijep sa zgrade Kamoda, one koja bi uskoro trebala biti sanirana i postati dom karlovačkih konzervatora!

Nažalost, kao što znamo, ove prispodobe nisu samo hiperbola, karlovačka „Kineska četvrt“, udaljena samo dvjestotinjak metara od gradske uprave je bez dodatnih kulisa zaista glumila Foču u visokobudžetnom američkom ratnom spektaklu. To što smo tom prilikom gostovanje gostovanje holivudskog velikana Richarda Gerea doživljavali kao uspjeh i počast je zapravo bila sramota. A u desetak godina od tog vremena nije se u tom kvartu promijenilo ništa bitno. Malo je ostalo od gospodstva Šimunićeve ulice koja se do 80-ih godina 19. stoljeća, ne bez razloga, zvala Gospodska ulica.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Virus propadanja starog Karlovca u novodobnom Karlovcu ne samo da nije zaustavljen nego se polako, ali sigurno širi izvan granica nesretne Zvijezde. I to traje desetljećima, a mi Karlovčani koji si utvaramo da bi Karlovac mogao postati centar kontinentalnog turizma (zato jer ima objektivne predispozicije i komparativne prednosti za tu „titulu“), još nismo čuli niti od jedne garniture vlasti dugoročni plan kako staru arhitekturu pretvoriti u prednost, a ne oku odbojno leglo štakora, k tome još i opasnu za slučajne prolaznike. Jer, samo je puka sreća u činjenici da se na inače vrlo frekventnom nogostupu u trenutku rušenja desetina kilograma žbuke nije našao neki učenik, majka s djetetom ili penzioner, sasvim je svejedno. Da se našao, sigurno ne bi izvukao živu glavu. A onda to više ne bi bilo samo sitno tehničko pitanje na koje smo u nizu napuštenih ruševnih zgrada naviknuli sami sebe, onda bi to bio prvorazredni politički problem.

Umjesto planova i sustavnih rješenja, od gradskih vlasti smo dobili samo lakonske alibije u smislu da Grad s napuštenim starim zgradama ima problem jer su uglavnom privatno vlasništvo, vlasnika je više, razasuti su širom svijeta, od Kanade do Izraela, bla, bla…

U redu, razumljivo je da je nakon 50 godina sistema u kojem je privatno vlasništvo bilo prezirano i ograničavano Republika Hrvatska nepovredivost privatnog vlasništva proklamiralo jednom od najviših vrednota u ustavu. Ali, kao i mnogo drugih stvari, kod nas nema nijansi, sve shvaćamo doslovno. Ali, u istom tom Ustavu u članku 48. stoji i važan dodatak: "Vlasništvo obvezuje. Nositelji vlasničkog prava i njihovi korisnici dužni su pridonositi općem dobru." K tome, Hrvatska je od 1997. godine potpisnica Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u kojoj između ostalog stoji da je "pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.“ Poruka je jasna, ali čini se da u 20 godina još nije stigla do gradskog magistrata ili se pitanje građevina koje nagrđuju grad i prijete prolaznicima ne uzima za ozbiljno. Dok netko ne pogine ili dok jednostavno ne ostanemo bez nekih od najpoznatijih karlovačkih veduta kao što je ona s ulaza u grad preko mosta na Baniji koje ćemo se uskoro sjećati samo preko akvarela karlovačkih slikara.

Pratimo već više desetljeća kako inače statički zdrave zgrade oko mosta propadaju jer je netko u određenom trenutku propustio promijeniti par razbijenih crijepova ili zato jer su se raspali zahrđali oluci i onda je zgrade izjela vlaga iznutra. U svakom trenutku Grad je mogao intervenirati, zakrpati „rupe“ i uredno slati račune neodgovornim vlasnicima, pa ako se dug ne bi mogao naplatiti, slati kazne jer to privatno vlasništvo ne „doprinosi općem dobru“ kako to propisuje sam Ustav RH. I na kraju se sudovati i konfiscirati imovinu ako ne ide drugačije. Ako privatni vlasnici ne pridaju važnost potrebama grada, Grad u smislu političkih vlasti je dužan zaštiti opće dobro. I ostaje nejasno kako političke vlasti tako važne stvari za jednu sredinu koja ima pretenziju postati privlačno mjesto za život, ulaganje i turizam, uporno ignorira dok ne postane kasno. Baš kao u slučaju Hoffmanove zgrade danas i „jučer“ zadnje zgrade na desnoj strani do mosta kad se ide iz grada na Baniju. Ona je izgubljena jer na vrijeme nije „pokrpana“, pušteno je da propadne do stadija kad je neobnovljiva. Pa ipak, pred ovogodišnji Ivanjski krijes na njene prozore i vrata zabijene su daske, žičanom mrežom osigurana fasada, postavljeni novi oluci. Kome je ispostavljen račun za te radove? I kako je odjednom moguće prčkati po privatnoj imovini? Po svemu sudeći, isti scenarij čeka i Hoffmanovu kuću. Ali, sve sa 20 godina zakašnjenja jer to više nisu radovi za neku buduću obnovu, već palijativna skrb zgradama kojima nema spasa i koje će nas još godinama podsjećati na raskorak političarskih proklamacija o ljepoti Karlovca, njegovih turističkih potencijala i stvarnosti. A stvarnost nam sugerira da na ulici moramo paziti da nam nešto ne padne na glavu i da na previše mjesta izgledamo prije kao zapuštena bugarska provincija nego kontinentalna turistička meka.

Izdvojeno


Reci što misliš!