Ako je Platon bio u pravu kad je rekao „kakva glazba, takva država“, loše nam se piše, barem sudeći po glazbenom ukusu naše budućnosti, naših maturanata što su zadnjih dana okupirali gradske ulice i parkove. Ljudska i profesionalna znatiželja nije potpisniku ovih redova neki dan dala mira kad mu je s druge strane Vunskog polja iz nekog snažnijeg zvučnika u većoj grupi maturanata uši zaparao zvuk koji navodi da se zapitate gdje ste zapravo; u Laktašima pored Banja Luke, nekom selu pored Čačka ili u navodno miteleuropskom Karlovcu? U želji da saznam što to omladina u Karlovcu 2019. sluša, trk preko Vunskog polja da Shazam, aplikacija za prepoznavanje pjesama obavi posao. Očekujući nešto novo nemalo se iznenadih imenom koje se izbacilo na zaslonu mobitela. Mitar Mirić. Čovjek je po selima širom Jugoslavije, trodnevnim svadbama i krsnim slavama u njenim istočnim dijelovima, plesnjacima u domovima JNA bio popularan još 80-ih godina i plaćao veći porez na svoje ploče i kazete jer ga je famozna komisija za šund proglasila – šundom.

Ako je netko od mladih u ta vremena u gradu i slušao takvu glazbu, činio je to daleko od javnih prostora jer bi bio predmet poruge. Ali, ruku na srce, narodnjaci su bili rijetki iskreni izbor srednjoškolaca i općenito mladih prije negoli je Hrvatska postala Republika. Klima je bila drugačija, obrazovni sustav je bio drugačiji, neukus svake vrste se urbanim sredinama slabo tolerirao. Tko bi rekao da će Mirići (Mitar je tu samo paradigma), biti na neki način kulturno rehabilitirani 30 godina kasnije i to od dijela populacije koja bi po prirodi stvari trebala biti najprogresivnija i najavangardnija i od koje se to u zdravim društvima i očekuje. Što nam se dogodilo?

Sadržaj se nastavlja...

Da malo karikiramo, ako su četrdesete nove dvadesete, ako su ustaše novi partizani, ako je narančasto novo crno zašto cajke ne bi bile novi punk? Neće ići, koliko god da spretno retorički zamagljujemo granice istine i laži, ne, četrdesete nisu dvadesete, ustaše su kvislinzi, a partizani osloboditelji, crno je crno i cajke nisu novi punk. Cajke su sunovrat dobrog ukusa, samo što za to nisu krivi maturanti. Krivo je društvo, kriv je obrazovni sustav u kojem se pod egidom demokratičnosti prava izbora na ukus izbjegavaju usađivati znanja koja rezultiraju dobrim ukusom. Kriva je od vrha moralno devijantno nasađena država. „Kakva država, takva glazba“, da parafraziramo Platona.

Možda se pitanje ukusa u ovoj priči može činiti trivijalnim, posebno iz perspektive uvijek krivo shvaćene izreke kako se o ukusima ne raspravlja. Pa ponovimo još jednom riječi najvećeg hrvatskog eksperta za ta pitanja, akademika Milivoja Solara: „Nije bio smisao te izreke da svatko ima pravo na vlastiti ukus, pa je razgovor o tome beskoristan, nego je njezin smisao bio da se o stvarima koje se tiču ukusa svi do te mjere slažemo da razgovor o tome naprosto nije potreban.“ Drugim riječima, a vezano uz ovu našu tematiku, o ukusima se ne raspravlja kad govorimo o glazbi Bacha i Beethovena, Beatlesa i Stonesa, Ramonesa i Sex Pistolsa. Ali, o ukusima se itekako raspravlja kad vam netko kaže da je razlika između Bacha, Beatlesa i Mitra Mirića stvar ukusa. Jer, „Mirići“ jednostavno ne ulaze u kategoriju dobrog ukusa, kao i mnogo toga u Hrvatskoj što je pod opravdanjem „o ukusima se ne raspravlja“, dobilo pravo građanstva.

U (političkoj) zajednici koje forsira neobrazovanost i neotesanost odozgo, što pak rezultira općim nedostatkom ukusa, nažalost ne trebaju čuditi ni zvuci harmonike iz pjesme Mitra Mirića usred Karlovca ni činjenica da su si maturanti za glavne zabavljače uzeli tamburaški sastav koji po vokaciji pripada zabavama u vatrogasnim domovima oko Karlovca i bend koji je reputaciju stekao na svadbama. U tome vjerojatno nema ništa zlo ni opasno, ali je jednostavno tužno gledati kako grad postaje selo, a selo ostaje selo.