Čudan je odnos vlasti i privatnih investitora u Karlovcu, posebice kad su u pitanju lokalni tajkuni. Vlast je vlast i očekujete da je njezina zadnja, kad ono, prečesto ispadne neobično pokorna, da ne kažemo nasamarena. Sjetimo se slučaja sramotne prodaje velike parcele gradskog zemljišta u Grabriku gdje je gradnja uvjetovana sadržajima od javnog interesa, kinom i dječjim vrtićem. Na kraju u silnim preprodajama javnog je interesa potpuno nestalo, ali je zato je tamo svatko uključen zaradio pokoji milijunčić, Karlovac nije dobio ništa, osim ako pod korist ne računamo privatnu zgradu s najskupljim kvadratom stana u gradu. Lokalni igrači iz vlasti ispali su u toj igri milijuna naivni. Ili se tako samo čini? Sličan je slučaj i s prodajom velike vojarne na Trgu bana Josipa Jelačića Karlovačkoj banci, također iz ere gradonačelnika Jelića. Baš kao i u Grabriku, i u tu je kupnju bio uključen gradonačelnikov prijatelj, za razliku onog prvog poznatog uglavnom po vezama s kriminalnim podzemljem, ovaj je bio bankar. Bio, jer i on ima problema sa zakonom s obzirom da je optužen za nezakonito stjecanje milijuna u Karlovačkoj banci. Dakle, što god da je ugovorno obvezivalo novog vlasnika velike vojarne, nije ispunjeno, jer je danas veća ruševina nego što je bila prilikom spomenute prodaje. Doduše, zgrada je godinama bila opasana od dna do vrha skelom na čemu je netko okrenuo neku lovu i to bi bilo to. Vlast je opet ispala naivna. Ili nam se tako samo čini?

Slučaj treći i najaktualniji, tiče se prodaje ruine hotela „Korana“ i izgradnje novoga. Zbog kilavo postavljenih ugovornih obveza naspram investitora, inače donatora HDZ-a široke ruke, umjesto velikog hotela kao karlovačkog javnog interesa par exellence, niknuo je džinovski kafić i park s plastičnim životinjama. Vlast je i tu ispala naivna. Ili nam se to samo tako čini?

Sadržaj se nastavlja...

Ni ta gorka iskustva nisu bila dovoljna da se ploča okrene nego se nastavilo po starom, s obećanjima tajkunima ispod stola, po „ako prođe-prođe“ sustavu. E, pa nije prošlo kod sad već nervozne javnosti i struke, ni po pitanju provedbe još jedne naopake ideje o gradnji zida na Korani kao ogradi hotela koji (ne)će biti sagrađen u neodređenom futuru, ali ni u slučaju ideje gradnje visokog nebodera na platou ispred pothodnika na brzoj cesti. Nakon toliko slučajeva da je vlast ispala naivna i glupa, ideja da se u tako važan projekt ide bez urbanističko-arhitektonskog natječaja jednostavno je nerazumna. Još tamo 2012. godine kad je privatna investicija najavljena iz Grada su kategorički tvrdili kako će natječaj za arhitektonsko rješenje biti obavezan. Nije to bio jedina obaveza investitoru, osim podzemne garaže koja se u planu zadržala do danas, lokalna vlast je gradnju uvjetovala i uključivanjem kina u poslovno-stambeni objekt. Moglo bi se reći, kod svake veće građevinske investicije građanima je vlast bacala pijesak u oči obećanjem da će tamo biti i kino. Od Grabrika, Konzuma, Supernove, pa sad i stare zgrade Edisona koja i dalje trune, a evo, prošle su tri godine kako ga je Grad vratio u svoje vlasništvo…Kina i dalje nema, a nestao je odjednom i u planovima izgradnje zgrade ispred pothodnika.

Uglavnom, baš kao i slučaju zida na Korani i opravdane pobune javnosti što se gradska vlast prema javnom interesu odnosi tako kilavo, predstavljanje zanimljivog projekta gradnje visokog nebodera prošlo je u znaku pobune struke zbog sumnjivog izbjegavanja urbanističko-arhitektonskog natječaja kao jednog od osigurača od samovolje investitora. I vlast se ovaj put povukla jer njihov uobičajeni „APP“ pristup nije prošao u tišini i vratila se stavu da će natječaja biti.

Iskreno se nadamo da to automatski ne znači da i nebodera neće biti. Od predstavljanja projekta, čvrstog stava struke i zaokreta u stavu gradske uprave od investitora ni traga ni glasa. Bila bi velika šteta da se predomisle jer ideja da u Karlovcu nikne neboder od 20 katova ima puno veće značenje od same zgrade. Karlovac se nekad nije bojao građenja, prije rata Karlovac je imao više deseterokatnica od Varaždina, Siska i Slavonskog Broda zajedno, visoke zgrade su bile odraz zdrave ambicije, želje za napretkom i, ako hoćete, demonstracija moći gradovima slične veličine. Moć i ambicija Karlovca u hrvatskim okvirima od 90-e naovamo objektivno opada u svakom pogledu osim u proizvodnji oružja. Gradnja nebodera od 20 katova imala bi snažnu simboliku, najava nove ambicije, da ne kažemo renesanse. Ne zaboravimo, zgrade od 20 katova i više u Hrvatskoj imaju samo Rijeka i Zagreb.

Uz simbolički moment, ne treba zanemariti i zamisao arhitekata, odnosno investitora kako bi ta zgrada trebala izgledati. Neki će reći da im je ružna, neki tvrditi da će se njen futurizam teško urbanistički uklopiti u dano okruženje. No, teško je reći da zamisao nije intrigantna i hrabra, dakle sve ono što se ne može reći za gotovo nijednu zgradu izgrađenu u Karlovcu nakon 1990-e godine. Čast izuzecima, Aquatici i Muzeju Domovinskog rata, Karlovac je, kao i u mnogo čemu drugom s demokracijom i u urbanizmu utonuo u mediokritetstvo, što je u nekim slučajevima - ne treba ići dalje od crkve u Novom centru - zapravo eufemizam. Paradoksalno je da se arhitektonski zanimljivije nove zgrade mogu naći u poslovnoj zoni u Logorištu čija je poanta prije svega funkcionalnost, negoli u samom (novom) centru grada. Da stvar još bude gora, tu gradsku urbanističku prosječnost kao da je zahvatio virus arhitekture trgovačkih centara. Nekad smo rogoborili protiv izgleda i urbanističke neprimjerenosti Kauflanda, a danas Kaufland izgleda i pristojno u odnosu na ono što je slijedilo. Pa, da nije nešto boja oko prozora i velikog natpisa, čovjek bi pomislio da u Grabriku ne ulazi u novi dječji vrtić nego u neki novi trgovački centar iz EU. Iako, čini se da su svi koji postoje već tu. U tom smislu, puna podrška i visini i izgledu zgrade koja bi trebala niknuti ispred pothodnika uz brzu cestu. Što „luđe“, to bolje. Nema boljeg odgovora ovoj nepodnošljivoj karlovačkoj lakoći prosječnosti.