KOLUMNE / SIGNALI NAD GRADOM

SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Zaštitništvo sveca, kakve li besmislice

SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Zaštitništvo sveca,
kakve li besmislice

13. travnja kao Dan Karlovačke županije nije bio nešto originalan datum s obzirom da je bila riječ o danu kad je Karlovačka županija ustanovljena kao administrativna jedinica. Nije ni da se s takvim datumom treba nešto hvaliti imajući na umu činjenicu da je cijela Hrvatska velika kao veća europska metropola, a ima tri razine lokalne vlasti (županije, gradovi, općine) u broju otprilike identičnom u jednoj Velikoj Britaniji koja ima oko 13 puta više stanovnika. I zašto slaviti dan ustanovljenja kad ni danas nije jasno što to županije rade, a da ne bi mogli gradovi i općine? Naša administrativna shema takozvane lokalne uprave i samouprave u jednoj strogo centraliziranoj državi svoj puno smisao i funkciju nažalost ispunjava tek kao sjajan način za uhljebljivanje stranačkih podobnika i za kupovinu naklonosti uže biračke baze. Unatoč tom nizu sitnica, datum je bio logičan i što je najvažnije, ideološki indiferentan. A onda smo dobili župana koji svoje privatne fiksacije ima navadu nametati kao opći interes. To što je netko u kasnoj formaciji svoje osobnosti prigrlio vjeru njegova je privatna stvar. Dapače, slobodna smo zemlja, o tim stvarima možemo javno svjedočiti ako nam se baš hoće, možemo koliko god nas volja i naglas širiti svoja osobna uvjerenja dok ne vrijeđamo druge ili ne kršimo zakon. Ali, od javnog službenika, što i župan jest, očekuje se da osobne preferencije ipak zadrži za sebe. Neka ide svaki dan u Crkvu, neka slavi rođendane obitelji i prijatelja u pastoralnom centru, ali neka civilnu vlast drži onako kako i Ustav propisuje – odvojenu od Crkve.

Promijeniti datum dana Županije u dan kada se slavi katolički svetac Sv. Josip zasigurno nije nezakonito, ali je jednako besmisleno kao da neka buduća, na kontra ideološku stranu udarena županijska vlast, danom Županije proglasi datumom rođenja – da malo karikiramo - Karla Marxa.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Vjerovanje u zaštitništvo sv. Josipa je nešto kao kad mala i naivna djeca misle da im Djed Božićnjak na sv. Nikolu uđe po noći kroz dimnjak u kuću i ostavi u čizmi poklon. Ili šibu ako ste bili zločesti. Kad tako nešto promoviraju odrasli političari na vlasti koji bi trebali promovirati civilne vrijednosti, onda je to ništa drugo negoli politikantstvo i zamagljivanje stvarnosti. Sv. Josip neće pomoći da se otvori više radnih mjesta, da nam ljudi iz gradova, a još više iz manjih općina širom Županije prestanu bježati iz zemlje glavom bez obzira, da nam gradovi i općine budu razvijeniji, a standard građana veći. Nijedan pop i nijedan političar nije otišao u Dublin ili Njemačku iz Hrvatske trbuhom za kruhom, zato jer je njima u Hrvatskoj dobro, skoro bi rekli da je obrnuto recipročno; što je narod siromašniji, to su oni bogatiji. Ne čudi veza politike i Crkve, oni se po tom pitanju dobro razumiju. Naime, ni jedni ni drugi – čast iznimkama - ne žive ono što propovijedaju; skromnost i poniznost.

U objašnjenju prihvaćanja prijedloga rektora Nacionalnog svetišta u Karlovcu monsinjora Antuna Sentea da se Dan Karlovačke županije promijeni u 1. svibnja, ističe se i da se „dana 1. svibnja obilježava Međunarodni praznik rada kao dan sjećanja na borbu radnika za visoke socijalne standarde i za primjereno vrednovanje rada.“ Ovaj dio je valjda lijepo zazvučao i oporbenim vijećnicama, pa su te ovce također glasale za prijedlog. No, kad je došao dan proslave novog dana Županije, svečana sjednica nije održana na Grdunu među radnicima i običnim pukom nego je to civilno slavlje održano u sigurnosti Pastoralnog centra. Župan je jednim udarcem sredio dvije muhe; civilna proslava po njegovom ćefu je dobila snažnu aromu vjerske proslave, a u Pastoralnom centru na 1. maj izbjegnuta je porcija zvižduka koja bi im zasluženo bila poslužena uz grah na Grdunu.

Vjerojatno i dalje dvojite oko toga ima li išta strašno u tome što nam je Sv. Josip postao zaštitnikom Županije, što god to značilo, i što je svečana sjednica voljom jednog vjernika koji je ujedno i župan premještena u crkvu iz Zorin doma, hrama koji puno više definira Karlovac kao građansku i civiliziranu sredinu, negoli bilo koji vjerski hram, ali evo par stvarnih primjera koji kazuju da se može i mora drugačije...

Gradonačelnik Londona Sadiq Khan je musliman. U Londonu se oko polovice stanovnika izjašnjava kršćanima, 30 posto onih koji ne vjeruju i oko 13 posto muslimana. S obzirom da je za njega glasovalo 44 posto glasača, moglo bi se pretpostaviti da je u multikulturalnoj metropoli pobijedio s minimumom glasova kršćana. No, kad je prošle godine u požaru u Grenfell neboderu sa socijalnim stanovima poginulo 70 ljudi od kojih su mnogi bili upravo muslimani, Khan nije otišao za njih moliti u džamiju, već je stajao uz biskupa od Kensingtona na misi zadušnici. Veličina demokratskog vođe na položaju se ogleda u duhovnoj snazi da se izdigneš iznad „svoje“ većine, da razumiješ, suosjećaš i zauzimaš se za one koji nisu glasali za tebe, dapače, za one koji te ne vole.

Ili zamislite sljedeću situaciju, obrnutu od ove londonske, ali nama bližu. Aktualna premijerka Srbije je otvoreno gej osoba. Jest malo radikalna usporedba, ali zamislite da ona tu svoju privatnu referencu počne promovirati kao opću i povede svoj kabinet na „dobrovoljni“ team building na gej paradu u San Francisco kao što neki kod nas na team building vode svoje suradnike „dobrovoljno“ u hercegovački samostan. Ne bi išlo, zar ne?

Kad se raspravlja o važnim datumima, u svjetovnoj vlasti je sve podložno provjeri kroz argumente, očito osim kad je u svjetovnim institucijama kao što je Županijska skupština, riječ o vjerskim dogmama. Osim dimne zavjese u vidu spominjanja 1. svibnja kao Međunarodnog dana rada, obrazloženje prijedloga da Sv. Josip postane zaštitnikom Karlovačke županije sadrži i podatak da je „Hrvatski sabor 9. i 10. lipnja 1687. godine proglasio svetog Josipa zaštitnikom Hrvatske.“ Da se malo pošalimo, nitko u Skupštini, posebice sa strane metiljave tako zvane ljevice nije imao smisla za malo sarkazma i propitao koje je to uspjehe Sv. Josip ostvario kao zaštitnik Hrvatske u četiri stoljeća i nešto godina. Tek što smo se u to doba riješili Turaka, zajašili su na nas Habsburzi, germanizirali nas nasilno, pa se okrećemo Ugarima, pa nas gaze oni, pa Napoleon s Francuzima. Poslije toga, na kratke trenutke nebesa nam se smiluju tamo negdje u doba Jelačića bana, pa onda opet red germanskog, pa ugarskog ugnjetavanja. Kad smo se oslobodili tih okova, kao guske u magli zaletjeli smo se u potpisivanje vjernosti srpskoj kruni, ušli u nesretnu prvu, pa nesretnu drugu Jugoslaviju i proživjeli dva krvava rata u kojima nitko nije nikog nije mrzio tako jako kao kršćan kršćana. Kad smo napokon doživjeli stoljetni san o nezavisnosti, nismo se proslavili ni kao sami svoji gazde, kao da je nebo pomoglo samo uskom krugu politički privilegirane manjine. Uglavnom, 440 godina čemera, muke i jada za obični hrvatski puk. Moglo bi se reći da su rezultati Sv. Josipa kao zaštitnika Hrvatske posljednja četiri stoljeća u najmanju ruku vrlo upitni. Zašto nismo izabrali nekog efikasnijeg?

Izdvojeno


Reci što misliš!