Drvena kuća je smještena u općini Tounj, u zaseoku Bistrac i na samom izvoru rječice Bistrice.
Možda će vam se učiniti da ste o njoj slušali u nekoj priči, ili vam je poznata ih neke pjesme, jer kako bi ovakva kućica na proplanku na kraju sela, kraj rječice s mostićem i pogledom na tišinu iz šume dugih grabova, kako bi, dakle, nešto ovako bajkovito moglo biti toliko stvarno i tako nadohvat ruke, a da nije izmišljeno u nekoj bajci ili naslikano kistom? Želeći razotkriti ovu veliku varku sjeli smo u kola i odvezli se pravo do Tounja i onda u Tounju skrenuli desno pravo do sela Bistraca, a u Bistracu potražili kraj puta i početak potoka Bistrice.
Stručnjaci za krizni menadžment
Ogoljena zimska stabla pokušala su, ali nisu uspjela skriti ljepotu rukavaca rječice u dolini, pa se ona dobrano nazire s brda s kojega se spuštamo. Zbog snijega koji je netom napadao otočići iznikli iz delte su načičkani poput loptica. Ugledasmo mostić preko vode, put koji nas vodi do njega, pa onda ravno u dvorište drvene ljepotice. Čovjek bi očekivao da će iz nje izaći kakvi junaci iz romana Ivane Brlić Mažuranić, što, ruku na srce i ne bi bilo čudno s obzirom na ambijent a i činjenicu da je nekada slavna pripovjedačica i sama putovala ovim krajevima.
Ususret su nam, međutim, prilazili, jedni sasvim obični ljudi, poput nas i vas, Iva Sopek Vukelja i suprug joj Miroslav. Ono što ovaj mladi bračni par razlikuje od većine nas je jedna sitnica – jedan san koji su zajedno odsanjali prije sedam godina nisu željeli ostaviti u stranputici sličnih. Znate kako ono kažu, na kraju svega, više će vam žao biti nagomilanih propuštenih prilika nego pogrešaka koje ste putem počinili. E, oni nisu jedni od tih, to nam je bilo jasno još pri pogledu s onoga brda, a detalje ćemo doznati za njihovim blagdanskim stolom, točno nasuprot kaminske vatrice i jelke koja svjetluca usporedo s njom.
– Godinama smo tragali za mjestom gdje ćemo izgraditi našu drvenu kućicu iz snova, a taman smo bili otplatili kredite koje smo imali, pa smo mogli dići nove – u šali kaže Iva, ekonomistica i vlasnica cvjećarne u Ogulinu, i Miroslav, zaposlenik na hidroelektrani Gojak, oboje stručnjaci za krizni menadžment. Iva i Miroslav iza sebe imaju 10 godina braka, dvoje dječice – Erika i Dinu, pa je kućica Erina ne samo spoj imena njihove djece, već bismo rekli i njihovo treće dijete.
Pomogli snijeg i “korona”
Posebnost ove kuće je da su je od temelja do krova gradili sami, ponajviše svestrani Miroslav, ponekad uz pomoć prijatelja i obitelji, rijetko uz intervenciju majstora sa strane. Kada Vukelje pitate što su radili svaki slobodni tjedan, dan i trenutak posljednjih sedam godina dobit ćete isti odgovor.
– Radio sam uredski posao, pa mi je trebalo nešto aktivno da se malo ispucam – komentira Miroslav, što je, naravno, samo dio istine.
Iva je rođena Tounjka, pa kada je čula da se prodaje stara derutna kuća uz Bistricu, znala je za potencijal, a značilo je to ujedno da je njihovoj potrazi kraj. No, uslijedili su prvo mjeseci čišćenja, da bi uopće došli u situaciju građenja od temelja.
– Objekt je bio u groznom stanju, ali bila je to ljubav na prvi pogled. Ubrzo smo realizirali kupoprodaju – kaže Iva.
– Olakšao nam je visoki snijeg koji je taman pao i srušio pomoćne objekte, pa smo utoliko imali manje posla – dodaje Miroslav.
Kuća iz snova obitelji Vukelja ujedno je bio i njihov poduzetnički pothvat, budući da imaju OPG-a za uzgoj cvijeća uspjeli su ishoditi sredstva EU u visini od 50.000 eura, odnosno 15.000 eura kroz dva projekta, te su od starta gradili ruralnu kuću za odmor.
– Bili smo spremni ići i bez njih, ali zahvaljujući prvom projektu realizirali smo bazen, solarnu elektranu s kolektrima, opločnike za uređenje okoliša i još neke sitne stvari koje su nam puno značile za završetak objekta, drugi je u tijeku i uključuje uređenje gospodarske zgrade za čuvanje i skladištenje sadnica cvijeća kroz zimski period te popratne sadržaje vezane za djelatnosti OPG-a – dodaje Miroslav.
Kako je sve krenulo?
– Došli smo na posjed koji nitko nije održavao pet godina i krenuli smo. Prvu godinu samo smo čistili i zbrinjavali otpad. Pomogla je i korona zbog koje nismo radili, pa smo mjesec dana u komadu proveli ovdje. Sami smo napravili 95 posto. Sami smo zidali, slagali drvnu građu, radili struju i vodu – govore supružnici, a Iva ne zaboravlja spomenuti kako je prava sreća što joj se suprug razumije u puno stvari.
Izgradili su kućicu od tlocrtnih 60 kvadrata. U donjem dijelu je kuhinja s blagovaonicom i dnevnim boravkom koja je s razlogom ostakljena velikim staklima. Pruža pogleda na bazen i potok i budi izlaz na terasu. U sklopu toaleta i kupaonice je i finska sauna za dvije osobe. Na kat se ide galerijskim stepenicama. Gore su tri prostorije – dvije spavaće sobe, obje s po tri ležaja dok je treća prostorija svojevrsni dnevni boravak za uživanje, jer se u sklopu njega nalazi jacuzzi. Iznad su ambijentalna svjetla, zidovi su ukrašeni fotografijama lokalnih prirodnih ljepota, a drvo kao osnovni građevni materijal samo naglašava spoj modernog uređenja s prirodnim ambijentom u koji je kuća smještena. Također, i podrum ima svojih 60 kvadrata, ali tu je strojarnica za bazen te ostava. Ukupno je kapacitirana za osam osoba, a idealna je za dvije obitelji. U sklopu imanja se osim bazena nalazi i pomoćni objekt, pečenjara za pripremu hrane i veliki blagovaonski stol. I parkirni prostor je natkriven. Ono što baš oduševljeva je da su Vukelje nekako uspjele napraviti da svaki pogled iz njihove kuće puca direktno na onu sada već opjevanu Bistricu, rječicu ili potok koji ne prelazi 13 stupnjeva Celzijevih i zato je idealno stanište pastrva.
Iva i srušeni zid
Ako gledamo širu sliku, pozicija je savršena ne samo kao odredište putnicima namjernicima s obzorom na blizinu Kleka, skijališta Vučići, jezera Sabljaci, već i za one na proputovanju autocestom A-1 od čijeg se čvora u Ogulinu nalazi na samo dvadesetak kilometara.
Koji su vam bili najveći izazovi tijekom gradnje? – pitamo ih.
– Sve skupa je bio jedan veliki izazov – kažu.
– Vrijeme koje nam je sve ovo uzelo – govori Iva.
– Meni građevina. Uvijek sam ja nešto s tatom radio, ali nikada se nisam sam upuštao u neke veće projekte. Ivin otac je inženjer građevine, pa je pomogao savjetima i literaturom, pomogao je i oko statike. Uz sve to skupe, nekako sam uspio savladati i složiti je – kaže Miroslav, koji je sam crtao nacrte i tlocrte.
– Nikako ne smijemo zaboraviti spomenuti i naše mame, odnosno bake naših klinaca, koje su pomogle, kako u čišćenju terena, tako i čuvanju djece, pa se i nama više oslobodilo vremena – dodaje Iva.
Od betoniranja, zidanja, brušenja, razvlačenja instalacije, sklapanja krova, došlo se do uređenja interijera. I kad je sve bilo skoro gotovo, Iva se zagledala u zid prema bazenu.
– A što misliš da ga srušimo i stavimo staklenu stijenu – pitala je Miroslava.
– Reci da se šališ – odgovorio joj je.
Iva se, naravno, nije šalila. Staklena stijena koja iz dnevnog boravka gleda prema dvorištu sada je jedan od atraktivnijih dijelova njihove kuće.
Nakon toliko truda ne možete se ne zaljubiti u ono što ste izgradili vlastitom mukom i rukama. Jest Erina kuća za odmor, ali je ona istovremeno drugi dom njezinih domaćina. Prvi njihovi gosti već su se uvjerili u sve ovo što smo saželi u ovoj pričici, ni približno dovojnoj da bi njome prenijeli dojmove koje skriva ovaj komadić raja.