Ostavština nekadašnje Zadruge Domladovac uključuje originalne predmete nekoliko generacija, a sve ih je na jedno mjesto skupila umirovljenica iz Draganića
Gospođa Barica Turčić iz Lazine u općini Draganić ima jedno od najljepših blaga koje se u ovom trenutku mogu pronaći u Karlovačkoj županiji iako nikada nije radila, osim na zemlji. Da se ispravimo, baš zbog toga ga i ima. Njezine etnografske zbirke ne bi se posramio ni muzej, tim više što u prekrasnoj drvenoj kući čuva isključivo nasljeđe, nijedan predmet nigdje nije kupila ili nabavila.
Imala je sreće što se udala u jednu od najpoznatijih, a prije 100 godina i najimućnijih draganićkih obitelji. Govorimo o predmetima, oruđu, nošnjama i namještaju nekadašnje Zadruge Domladovac koja je početkom 20 stoljeća brojala 64 člana. Fenomen obitelji Domladovac istraživali su brojni stručnjaci za etnologiju, a nama je svoj mali skriveni raj koji turistički još nije valoriziran, ako zanemarimo posljednju “Noć muzeja” i nekoliko školskih ekskurzija, otkrila gospođa Barica.
Bio je načelnik, ali nije imao nasljednika
Ona je rođena u obližnjima Gucima, u susjednoj Zagrebačkoj županiji, ali nam napominje da to nema nikakve veze “jer Guci, Šipak i Čeglje spadaju pod draganićku župu, imaju draganićke nošnje i tu se pokapaju”. No, vrlo brzo nakon udaje suprug Josip joj je preminuo od posljedica teške prometne nesreće, pa je ostala udovica, eto već četiri desetljeća. Uspjela je preživjeti na poljoprivredi, odgojiti dvoje djece i sačuvati obiteljsko blago.
– Spašava me moj vedri duh, pjevam i plešem i KUD-u Sv. Juraj Draganić, aktivna sam po svuda, a ove moje stvari što ih više pronalazim, to me više vesele i opuštaju. Uglavnom sam ih nalazila po podrumima i tavanima, a još i danas u vrtu znam iskopati novčić ili prsten – svjedoči nam Barica.
Za početak ove nesvakidašnje priče moramo još malo s Baricom u prošlost, iako se iz njezina dvorišta ne mičemo.
– Kada je osnovana zadruga i koliko to ide unatrag ja ne znam, ali većina stvari, odjeće i dokumenata vezana je za suprugova djeda Tomu Domladovca, koji je bio načelnik općine Draganić. No, on i supruga Barica nisu imali muškog nasljednika, a kćer Barica koja se udala u Kupčinu za Turčića vratila se sa suprugom i sinom, kasnije ocem mojega muža u roditeljsku kuću i tu živjela – objašnjava Barica.
Koliko je to Barica? – pitamo.
U jednom trenutku smo bile tri, znači Tomina žena, kćer i ja kao snaha.
Kako su se slagale tolike Bare?
– Ma jako dobro, ja sam tada još živjela taj tradicijski život. Nisam nikada radila u firmi, muž je napravio velike farme, onda je izgubio život i cijeli život sam ostala na zemlji. Držala sam po 50 bikova – govori ona.
Sami?
– Sama da, sada imam krmaču i pet., šest prasaca, ali moram smanjiti jer ne mogu na Grčku na tjedan dana, smije se Barica.
A koliko imate godina? – pitamo.
– A koliko bi mi dali?
Pa, 53.- kažemo.
– Haha, dajte još 20 gore – smije se Barica.
Snahe nosile osebujak
Kuća je kao čardak izgrađena 1931. godine na temeljima prijašnje drvene kuće za koju nitko ne zna koliko je tu stajala prije nje. Vidjet ćemo je na starim fotografijama podno jasena koji je nekada stajao nasred dvorišta. Barica ju je temeljito obnovila 2009. godine.
– Svekrva mi je rekla da su se bili razdijelili 1930. godine, iz te je zadruge izašlo 12 velikih domaćinstava, evo sve ove kuće oko nas, svatko je dobio svoj komad zemlje – objašnjava nam.
Bila je to velika i moćna obitelj – zapažamo.
– A zamislite koliko su te snahe imale osebujka – pita ona.
– A što je osebujak – pitamo.
– Sve bum vam povedala. Osebujak je miraz. Na primjer, ta Barica, načelnikova žena je bila od Vučkovića, ona je imala veliki miraz, dovela je četiri ili pet krava, nekoliko rali zemlje i šume. A otac joj je bio u Ameriki, vidjet ćete kaj ja sve imam. Pazite, koja je imala puno zemlje, mogla si je posijati puno lana, a onda i napraviti platna – objašnjava.
Barica priča brzo i ima snažan draganićki naglasak, a k tome govori o predmetima koji imaju specifična draganićka imena, zato ju moramo pratiti vrlo skoncentrirano, upadati joj u riječ, tražiti dodatna pojašnjenja. Da nas netko sluša sa strane, možda bi mogao pomisliti da smo se s gospođom Baricom oko nečega posvadili.
– Idemo po redu, hoćete nam objasniti što je gdje bilo? – pitamo.
– To su podrumi, jedan je bila za vino, dalje za zimnicu, na primjer, ciklu i krumpir, dalje su bili ambari za žito, pa štale za krave i konje. Okolo su bile komore, to su bili kao mali apartmani u kojim sa spavale mlade snahe, ali samo dok nisu rodile. Kada bi rodile, onda bi se selile u glavnu hižu – govori ona.
– Pa koliko ih je onda živjelo u toj hiži?
– Pa puno, devet ih je spalo u toj jednoj prostoriji. A opet, posebno su bile žene koje su bile stare 50 let, one nisu išle na polje, već su doma kuhale i pazile djecu, a mlade snahe su išle na polje i u vinograde – objašnjava nam.
Načelnik Tomo imao je brata, on je u vrijeme rata poginuo negdje u Bosni, te su mu tamo ostali posmrtni ostaci. U Lazini je pak ostala njegova žena, mlada udovica s dvoje djece. Njoj je u kući po suprugu ostao dio doživotnog uživanja.
Punašna Barica
– Al to vam je duga priča. Ona je to nama ostavila poslije svoje smrti, a to je baš ovaj podrum i soba u koju sam posložila sve ove predmete – kaže Barica.
– Koliko ima ukupno tamo prostorija? – pitamo.
– Ajoj, puno. Pa, bute vidli – pozove nas.
Ulazimo u podrum, tamo gdje je, govori Barica, bilo svega i svačega.
– Tu sam vam ja sve preuredila, malo po malo. Gledajte kredenc, tu se trebali film snimati po istinitom događaju. Trebao se zvati “Sliku tvoju ljubim”. To smo imali izvježbano u našoj Dramskoj sekciji u KUD-u. Trebali smo početi na ponedjeljak i došla – Korona, pohvalila se Barica objašnjavajući da je ona trebala odigrati ulogu mladenkine sestre.
Zastali smo pred starim fotografijama?
Je li ovaj brko djed Tomo?
– Jest, a ovo do njega mu je brat i s njima sin Josip, koji je umro u 17. godini, pa nije bilo muške loze. A ovo mu je kći Bara, ona se udala za Ferdu Turčića, to su mi svekrva i svekar – pokazuje Barica na svekrvu Baricu, koja je bila prilično punašna, a to se, ruku na srce u ono vrijeme dosta cijenilo.
– Bila je mala kao i ja. A ovo vam je kći od ovega, koja je uzela brata od Ferde, Ferdo i Jura su bili braća. Njegova žena je bila isto od Vučkovića, jer ta Bara je uzela svoju sestru za tog pokojnog Štefa, ali je ona umrla kao mlada snaha nakon dvije godine, a onda su opet drugu dopeljali za tog udovca – što nam više Barica objašnjava, to nam više upitnika niče iznad glave, pa se zato prebacujemo na predmete.
– Kredenc se tu farbal specijalno za film. Radnja je bila o curama koje su se išle udati u Kanadu na sliku od dečka, kojega nikad nisu vidjele – govori ona.
– Ovo su ključevi, gle koliko ih ima, pa sam dala da napravr jedan ormarić samo za te stare ključe. A sad mi recite, znate li što je ovo – pita Barica gurajući nam bijelu limenu pločicu na kojoj je bilo ime i prezime te adresa nekadašnjeg šefa zadruge Tome Domladovca.
– Ne znamo, to je oznaka gospodarstva ili tako nešto? – pitamo.
– E nije, to vam je registarska oznaka od zaprežnih kola – pobjedonosno govori Barica dok gledamo u zaista rijedak i vrijedan komad registracijske oznake za koji nismo ni znali da je postajao.
Onda nam je Barica izvadila dionice, odnosno akcije od 500 dinara Agrarne banke Beograd, pronašla je štednu knjižnicu staroga Tome, kune iz NDH koje je imao skrivene iako nije podržavao NDH, već je bio zakleti Radićev HSS-ovac.
– Ovaj drveni tanjurić je Toma koristio za sirek, ovo je respinač, to je napinjač na tkalačkom stanu, tu sam planjku našla, gledajte što piše: Ana Domladovac, rođena Domladovac 1926. A gledajte kaj je ovo, sad budete vidjeli – gledajte, originalna bačva iz Amerike u kojoj je viski išal za Draganić, to su slali ti pradedi Vučkovići. A znate kaj je ovo metalno? U tome se grijala voda na peći – objašnjava nam.
Provokacija za kraj
Vodi nas u sobu na prvi kat, u kojoj je drugi dio blaga, ali prije toga zastajemo u nekadašnjoj radnoj sobi bivšega načelnika Tome. Ona se nalazi u zasebnoj kućici, odnosno masardi. U njegovom bivšem uredu tri su prozora, a svaki je gledao na jednu stranu dvorišta, sve kako bi Tomo mogao imati pod kontrolom tko mu što radi, a tko zabušava u dvorištu.
– Najstariji predmet koji sam prepoznala je ova škrinjica iz 1812. godine. To mi je jedna kustosica iz Zagreba rekla. Ovo je diploma Tomi Domladovcu za zasluge za vatrogasnu četu iz 1935. godine, a ispod je Stjepanova. Ovo su dokumenti iz 1845. godine, to i ne znam kome je napisano. A gledajte samo kakav je kaput imao, iz Londona, njega nisu moljci pojeli. Ovo je sokolaška kapa, i toga je bil predsjednik. Ovo je slika kako su se sirevi sušili. Ovo je originalni kofer Tome Domladovca za vojsku iz 1911. Ovaj krevet nije iz Draganića, nego iz Zagreba od jedne grofice. Ovo su zipke. Gledajte, imam i povoje u koje su se bebe povijale kao štruce, da ne bi imali krive noge. A čizme? Originalne, to su samo bogate imale. Cipele su došle iz Amerike. Ove dječje cipelice su od moje svekrve, stare su 100 godina. Našla sam ih na tavanu. Još nekaj. Krunica. Takvu ima samo Branka Šeparović, vidjela sam na televiziji. Ovo je halja, tako su se zvali zimski muški kaputi. A gle pernicu iz 1940 – govori Barica.
Teško je ostati ravnodušan na ovo istinsko tradicionalno blago. Sa zebnjom pitamo ima li ga tko naslijediti, ne misleći pritom ni na kakav muzej, jer ovim predmetima je mjesto u toj kući i nigdje drugdje. Gospođa Barica ima dvoje djece, Sunčicu i Tomislava, te četvero unučadi, Dominika, Luciju, Matea i Marisu. Nadamo se da će to biti netko od njih.
Za kraj smo za Baricu ostavili jednu veliki provokaciju.
– Gospođo Barice, za koliko bi sve ovo prodali? – pitali smo posve ozbiljno.
– E, pa takvih milijonov nema – odvratila je kao iz puške, onako u hodu i bez razmišljanja, pa nam krenula objašnjavati razliku između stupaca na kolima za sijeno i za stajnjak.
