Konoba je otvorena 1937. godine i od tada radi neprekinuto, bivši šef Jozo nam kaže ovako: mi smo imali više prošeka na inventuri, nego moj Mirko vina i pive zajedno sada. Ja sam u jednom danu, bio je petak, prodao tonu srdela, znači 100 kašeta po 10 kilograma i 650 litara vina
Gospodin Jozo Begić, šjor i meštar u jednom. Uvijek uglađen i spreman za priče o Hajduku i tome kako se nekad dobro jelo, koliko je dnevno pekao janjaca i rastočio bačava vina, o lignjama koje je u Konobi Kostanjac jeo Silvio Berlusconi dok još nije bio poznat i Karol Wojtyla prije nego što će postati papa Ivan Pavo II. Ili recimo Richard Gere i još pokoja holivudska zvijezda kako su guštali u rakiji i pašticadi, a o domaćim poznatima i slavnima da ne govorimo. Nitko ne sumnja u njegove riječi, ali čak da se nađe netko tko ne povjeruje na prvu, Jozo svoje priče lijepo prezentira da to kraju uopće više nije ni važno, pogotovo ako je na stolu dobar pršut, komad dobre oborite ribe i čaša vina, što je važan dio ovakvih ćakula.
O vrhunskoj i za karlovačke prilike originalnoj ponudi Konobe Kostanjac zna se dosta. Od soparnika, riblje juhe, papalina i molića, preko tuna steaka do pašticade bake Marije, burgera šefa kužine ili sina joj Mirka, zna se više nego o vrijednoj obitelji koja sa svojim precima iz najoriginalnije i najdugovječnije karlovačke ugostiteljske priče stoji iza ovog kultnog mjesta sve od 1937. godine.
Kurtelu zalili škampima
Ovoga puta smo zbog toga došli u “Kostanjac”, ne još jednom omastiti brk, već poslušati Jozinu priču. No, imaju štošta za reći i ostali članovi njegove obitelji, pa smo ih sve skupa posjeli za stol.
Da preskočimo preduge uvode odmah smo Jozu poželjeli dići na radnu temperaturu, a za tako nešto nema bolje od pošalice na račun Hajduka, to su nam savjetovali oni koji ga dobro znaju.
“Šjor Jozo, tko će onda biti prvak, Dinamo ili Rijeka?” – pitali smo Jozu kojemu ovo jest sve, samo nije šala.
“E, pa neće ti bit nijedan ni drugi, nego Hajduk” – odbrusio je.
“Bit će ti Zajec i Boban prvaci” – utrljala je soli na ranu gospođa Tonka, Jozina šogorica. Odgovorio je Jozo i njoj, ali to nije bilo “za novine.”
“Pa, ja sam kum s Gračanom, bio sam na utakmici kad mu je Mladenović slomio nogu, 1986. godina na Kantridi, sjećaš se toga?” – pita Jozo.
“Iz osamdesetih pamtim samo osamdesetdrugu” – odgovaram.
“Znaš ti da je pokojni Ćiro ovdje doveo cijeli Dinamo osamdesetdruge. Sjeli su iz u vrt i čekali škampe. I Cvjetković je nešto škakljao Kurtelu koji je do njega sjedio i ovaj naglo podigao glavu taman kad je konobarica donijela pladanj, a ono sve po njemu. I svi poludjeli, pa ga maži brže-bolje maslinovim uljem da to splasne. Izgubili svi tek, pa odoše jedan po jedan u autobus. Ali Zvjezdan prišapne, kaže, prebaci nam koju tacnu da ovi ne vide. I uzmu sedam tacni, a konobarica ih zaboravila naplatiti” – smije se Jozo, iako mu tada vjerojatno nije bilo do smijeha.
Kako je Konoba Kostanjac, kao komad Dalmacije stigla pod bedem Zvijezde i zadržala svoju autentičnost, pa paradoksalno, postala jedan od najvažnijih izloga karlovačke ugostiteljske ponude?
Begići su iz Kostanja, sela na istoku splitskog zaleđa, odnosno nekadašnje Poljičke Republike koja se od 13. do 19 stoljeća prostirala sve do Žrnovnice do Blata na Cetini i Omiša te od mora do Zamosorja. Tek Napoleon je uspio slomiti njihovu srčanost i tvrdoglavost.
Kostanjčani su između dva velika rata osnovali Poljoprivrednu Zadrugu s idejom da svoje proizvode, tada uglavnom pršute, sireve, vino i ribu, plasiraju zajednički na tržište, pa su tako nastala tri ugostiteljska objekta – u Omišu, Zagrebu i Karlovcu. Konoba Kostanjac nadživjela je sve, ne samo slične objekte u Omišu i Zagrebu, već i vlastitog osnivača – Zadrugu.
Prvi upravitelj karlovačke podružnice bio je Mirko Begić, Jozin stric.
“Ja i moj pokojni brat ovdje smo došli 1954. godine, imao sam tri godine, vozili smo se u kamionu između bačava s vinom, a svaki tjedan vozilo se oko 4.000 litara vina iz Kostanja, a zajedno s njima i 50 pršuta. Nekad smo ih rezali dva do tri dnevno”, govori Jozo.
“Nije bilo mesoreznica, nego dođeš u kuhinju i čekaš da ti se nareže nožem” – dodaje gospođa Marija, Jozina supruga.
Janjce prevozio trokolicom
“Stric Mirko i strina Ane su vodili posao, a iz Kostanja se dolazili radnici, tu bi iza stanovali. Stric me polako uvodio u posao kad mi je bilo 17. On se u mirovinu spremio 1971. godine, Karlovčani su mu napravili oproštajnu zabavu i poklonili mu bačvu za uspomenu. On je rekao ovako: Odlazim, ostavljam vam Jozu. Ja sam tada rekao: Sve što je Mirko napravio, ja ću nadograditi, a doći će i novi Mirko, neće Kostanjac propasti, bit će samo bolji – priča nam Jozo.
Tako je i bilo. Jozo se oženio s Marijom i dobili su sina – Mirka. Pokazat će se desetljećima kasnije, da će upravo on spasiti obiteljsku tradiciju u ključnom trenutku.
“Puno Karlovčana ne zna da sve ovo nikada nije bilo od Joze i Marije, već od Zadruge, koje se raspala 1999. godine, a oni, kao i ostali zaposlenici, su praktički završili na cesti. Ja sam tada kao kao vječiti student upravnog prava napravio prekvalifikaciju i postao kuhar, osnovali smo poduzeće i preuzeli konobu, koje je tek od tada u obiteljskom vlasništvu, govorim samo o poslu, zgradu smo kasnije otkupili“ – priča nam Mirko.
“Prvo sam naučio klat janjce, jer smo svakoga dana pekli pet do šest janjaca i dva do tri odojka. Nismo imali auto, već trokolicu, s njom sam sve prevozio. Eno je u vrtu, služi kao muzejski primjerak. U njoj sam vozio janjce, odojke, išao po plin u Mahično i kisikanu. Jednom mi se izvrnula na mostu, pa mi utekli odojci. Par pute su mi utekli janjci, jedan je pobjegao u tenisko igralište” – priča Jozo kako je to bilo ranih sedamdesetih, koji se na kraju za mesara i školovao.
Njegova supruga, gospođa Marija, također je Poljičanka, no nisu se znali iz rodnoga kraja, već su se upoznali u Karlovcu. Ona je ovdje došla s obitelji te dvije sestre, Tonkom i Dinkom.
“Bila je nedilja, tad se još nediljom radilo jer je stric Mirko bio i lijevo i desno, nije znao kome će udovoljiti, crkvi ili partizanima” – započeo je Jozo.
“Bitno je napomenuti da je njezina obitelj iz Dalmacije, selo do sela, njezin tata je radio u Zadruzi u Zagrebu, prodao je imanje u Dalmaciji i doselili su se u Draganić – ubacio se Mirko.
“Pa to sam ja mislio reći. a ti pričaš, koji se tada još nisi ni rodio” – negoduje Mirko, nastavljajući tamo gdje je stao.
Kako je Jozo upoznao Mariju
“Stric mi je te nedilje rekao da idem s njim na ručak jer ću upoznat ljude koji su dolje od nas iz jednog sela. A njezin je otac Nediljko radio u Kostanju u Karlovcu prije mojeg strica Mirka. I odavde je otišao u Zagreb. I tako smo došli u Draganiće i vidio njih tri sestre, među njima i Mariju. I kad smo se vraćali, rekao sam stricu: “Ta će biti moja” – govori Jozo.
Sudbina se pobrinula za ostalo. Marija je došla u Karlovac školovati se za frizerku i bila je na praksi “kod Filipca”, a Jozo je često išao u kino na Baniju.
“Ona je na meni osjetila miris ribe, pa je rekla ćaći da ona neće raditi kao frizerka, nego da će doći u Kostanjac, tako da je došla za mnom, baš kao što mačke idu za ribom”, šali se Jozo. Kako god, Begići će uskoro proslaviti 50 godina braka.
“Gospođa Nada Gerber i mama su bile školske kolegice i čak su trebale otvoriti frizerski salon. Mama se zaljubila u tatu i došla je ovdje raditi” – pojašnjava Mirko.
“Na kraju sam ja ispao kriv, sada meni prigovara”, pravda se Jozo.
“Pa, tko je kriv, nego vi?” – primjećujemo.
“Pa, ja sam na to ponosan” – govori Jozo.
Gospođa Marija nije intervenirala, izgleda da se slaže sa svim izrečenim. No, nakon nje u Kostanjac je došla i njezina sestra Tonka.
“Ja sam mislila da ću malo preko praznika raditi 1972. godine, a ostala do mirovine. Htjela sam ići za “šnajdericu”, a tata mi je rekao ovako: ćerce moja, bit ćeš gladna i žedna, a ovdje ćeš biti s ljudima, uvijek nasmijana. I ja sam ga poslušala – govori Tonka.
“A ja sam došla godinu ranije, mislila isto zaraditi za sladoled, upoznala Jozu i eto me i danas tu”, dodaje Marija.
Dogodovština je u tih više od pola stoljeća bilo da im naši sugovornici i ne znaju broja, kako bi i mogli kad je svaki dan nosio svoju štoriju.
Džigerice za Wojtylu
“Jedne subote koljem janjca u vrtu iza. Viče mi stric Mirko ovako: Evo ti staje pun autobus iz Splita, pun je biskupa i svećenika. Među njima bio pokojni Wojtyla, tada je bio kardinal. Bio je s njima biskup Frane Franić, kojemu sam ja ministrirao još 1962. I sad, što ćemo im dat za jesti? Ja kažem, striče, ne sekiraj se. On imao vezu kod vojske. Oni mu donijeli gulaša, ja imao lonac od 50 litara za furit odojke, ubacim tjesteninu i gulaš, izvadio džigerice od tog janjca i onih koje sam prije zaklao i svakome po tanjur. U životu se nisu bolje najeli – govori Jozo.
Kad nije bilo Joze, Marija i Tonka su radile njegov posao. Gosti su bili svi koji su voljeli njihove specijalitete, a spravljali su sve, od papalina do janjetine na žaru, pa su gosti bili od radnika i pilara, do advokata i direktora.
“A koliko je tek bilo naroda kada su bile zakletve u vojarnama. Ljudi bi donijeli svojeg mesa, pa pitali smiju li pojesti kod nas. Ja kažem samo jedite. Ja pečem odojka na ražnju a slađi mi je bio od onih koji su svojega donijeli iz Makedonije. A imali su dobrih kolača ovi iz Petrovaradina – govori Jozo.
“Ma, mi smo imali više prošeka na inventuri, nego moj Mirko vina i pive zajedno sada. Ja sam u jednom danu, bio je petak, al nije bio Veliki petak ni neki posebni petak, prodao tonu srdela, znači 100 kašeta po 10 kilograma. Toga dana prošlo je 650 litara vina – hvali se Jozo s ovim nestvarnim brojkama.
“Ujutro bi se one dizale u pola pet do šest sati i na šanku rastočile 50 litara žestice – konjak, kava-liker, šeri brendi, pelinkovac, tijekom dana i do 70 litara. To su bili samo radnici s Gaze, Čistoća, Vodovod i kanalizacija. Radilo se od 6 sati, oni bi već od 5.15 čekali da mi otvorimo, to je bila hrpa po 50 ljudi, oni bi samo ruknuli unutra, sve su bili stalni gosti, pa smo mi unaprijed znali što tko pije, pa daj dupli, daj još jedan – govore Tonka i Marija.
“Dođe mi jednom Sveto Lončar, direktor u hotelu Korana, pita, imaš škampa, sipe, janjaca da nam spraviš dobru večeru, i dovede 40 talijanskih lovaca, a među njima Silvio Berlusconi. Pitam sinjor Berlusconi, što želite. On kaže: ja bih svježeg mlijeka. Ja sam taj dan baš kupio kozu i tri jarića. Ja pitam: hoćete kozje ili kravlje. On kaže od koze. Vičem Tonki i Vinki da daju dva bocuna od litre i mi dovedemo kozu, pomuzemo ju i stavimo mu mlijeko na stol – kaže Jozo.
“Da, da” – potvrđuje Tonka.
“I, što je rekao” – pitamo.
“Bio je oduševljen. Svakome od nas je ostavio po 50 maraka tringelda. Dobio je sve što je poželio. Mislio je da me može uhvatiti na kozjem mlijeku” – odgovara lukavi Jozo.
Opjevao ih Slavko Mihalić
” A glumaca? Od Franca Nera, Richarda Gerea do Špire Guberine i naše Zrinke Cvitešić. Gere je pio rakiju pa više nije znao ni što jede niti što pije. To je bila rakija od zmijske kože na bazi loze. Ivanka Boljkovac je živjela dolje u dvorištu s majkom. Ona je bila čistačica u Glazbenoj školi, Ivanka je išla s njom, otkrili joj talent – kaže nam Jozo Begić.
“Stalni gost nam je bio i pjesnik Stjepan Mihalić, Karlovčanin koji je svaku večer u pola 8 dolazio na dupli konjak” – dodaje Marija.
“Napisao je pjesmu koja se čitala na Ivanjskim krijesovima: Putniče kada dođeš u Karlovac na četiri rijeke i padneš u depresiju, dođi kod Joze i Marije na veresiju” – izrecitirao je Jozo.
“A Vinko Coce i Tomislav Ivčić, jeste njih spomenuli?” – upita Tonka.
“Tomislav Ivčić je utekao s Ilovca s Ilovačkih dana, nije im htio tamo više pivat, nego je došao k meni, a Ilovčani me htjeli tući, cijelu noć smo svirali” – govori Jozo.
“Ja sam iz škrinje vadila škampe i radila buzaru dok ste vi govorili o glazbi, svirali ste klavir do 3 u noći” – kaže gospođa Marija.
“Nakon toga je svaki puta kada je prolazio kroz Karlovac nama donio ulaznice za svoje koncerte koje bi imao u Zagrebu i ostali smo prijatelji dok je bio živ” – govori gospođa Tonka.
“Lijepo se bilo prisjetiti svih ovih anegdota, on su uostalom nužne da bi jedno ovakvo mjesto kao što je Konoba Kostanjac dobilo status – kultnoga. Pitamo Jozu što misli o današnjim prilikama u ugostiteljstvu.
“Danas je to kozmetika, gleda se tko će sve bolje ušminkati, ali eto, mogu reći da je moj sin zadržao kvalitetu koju je nadogradio s burgerima koji su možda najbolji u ovom dijelu ne samo Hrvatske, nego i Europe, naučio je dobro raditi materinu pašticadu i soparnike, steakove, ribu. Još uvijek ima gostiju koji hoće posjeti dobru ribu” – govori Jozo.
Postoje gosti koji ovdje dolaze još od šezdesetih godina prošlih stoljeća, također ima gostiju koji su treća generacija prvih gostiju, kao što Begići rade u svojoj trećoj generaciji. Stigla su nova vremena i nove navike, pojavio se internet, recenzije kojima se rukovode strani gosti.
Završili na japanskoj televiziji
“Intenzivno je krenulo 2016. godine, imali smo osjećaj kao da radimo na moru, posljednjih godina se digao i broj domaćih turista, prvenstveno Zagrepčana, koji kod nas dođu nakon obilaska drugih sadržaja u gradu” – kaže Mirkova supruga Maja, dodajući da gosti hvale Karlovac, ali da se vidi da je gastronomska ponuda u gradu skromna.
Prije sedam, osam godina na vrata im je pokucala jedna japanska televizija, pravili su emisiju za japanske turiste u Hrvatskoj. U konobi su tada bili gospođa Marija i Krešo, njezin nećak, Tonkin sin. Japanci su zabilježili do u detalje kako se ovdje spravlja tradicijska hrana, i otišli. Nakon godinu ili dvije stigao im je Karlovčan koji ima prijatelja iz Karlovca u Japanu. Tamo su gledali TV i vidjeli Konobu Kostanjac na njihovoj televiziji. Za Karlovčana u dalekoj zemlji to je, dakako, bilo pravo iznenađenje.
Posljednjih godina su u ponudu uveli craft pivo, na što su gosti izuzetno odreagirali. U vrijeme prije korone organizirali su craft festivale koji su bili izuzetno posjećeni. U kombinaciji s burgerom su s tom ponudom napravili dodatni iskorak. Tu je svoj obol dao Krešo, koji za sebe kaže da je voditelj pivskog i glazbenog sektora, usput i da je konobar, a tu i tamo nešto i skuha.
Dobro iće, piće i priče. Dobrodošli u Konobu Kostanjac.
