– Rekli su da će ovdje niknuti turizam, a nisu napravili baš ništa. Ostali smo prepušteni sami sebi. A pogledajte – sat vremena od Zagreba i Rijeke, blizu Plitvica i mora, ovo bi mogao biti pravi turistički raj – kaže mještanin Zvonko Bartolović.
Nikome ne pada na pamet obilježiti 15. godišnjicu rada HE Lešće, koja je, eto, prošla nezapaženo koji tjedan iza nas. Da se ne radi o ubojici kanjona rijeke Dobre i da toga itekako nisu svjesni političari, slavile bi se tamo ulaganja u jedinu hidroelektranu ovako velikih gabarita izgrađenu u slobodnoj Hrvatskoj. Štetni učinci vjerojatno će se umanjiti gradnjom nizvodne HE Globornice.
HE Lešće je grijeh činjenja prema prirodi, ali gotovo jednak je onaj nečinjenja prema akumulacijskom jezeru nastalom iznad brane i ljudima koji žive u naseljima naslonjenima na jezero. Obećavalo se s one bine prilikom otvorenja da će novo jezero biti zamašnjak lokalnog turizma – gradit će se kupališta, šetnice, ceste i vikend-naselja, cijene nekretnina će bujati, a davno iseljeni stanovnici će se vraćati. Ništa se, nažalost, nije dogodilo.
Mrtvi kapital
A jezero samo po sebi – očarava. Na 12,6 kilometara kanjona sada se prostire vodena površina od 146 hektara. Voda je bogata ribom, plovna je čamcima, a guste šume koje je okružuju stvaraju idiličan okvir. Onaj tko prvi put stane uz mirnu obalu Dobre, teško bi mogao povjerovati da je riječ o gotovo mrtvom kapitalu.
Prvi pokušaji bavljenja turizmom sežu desetljeće unatrag u Bartolovićima i Meštrovićima, zadnji je prošlogodišnji – u Trošmariji. Ondje su mještani, o vlastitom trošku i uz puno papirologije, uredili malo kupalište s prilazom, sunčalištem, stepenicama i mobilnim toaletom. Uz jezero je prošle godine otvoren i prvi apartman, nastao u prostoru bivše seoske trgovine. Vlasnik Zvonko Bartolović s ponosom ističe kako su većinom gosti stranci u tranzitu – Brazilci iz Njemačke, Litavci, Česi – koje ovo mjesto privlači upravo svojom netaknutošću i mirnoćom. Ima lijepo uređen galerijski prostor sa spavaonicama u potkrovlju objekta.
– Rekli su da će ovdje niknuti turizam, a nisu napravili baš ništa. Ostali smo prepušteni sami sebi. A pogledajte – sat vremena od Zagreba i Rijeke, blizu Plitvica i mora, ovo bi mogao biti pravi turistički raj – kaže Zvonko. U pravu je kada kaže da bi lokalne uprave koje primaju koncesijski novac od HEP-a barem mrvice morale vratiti mjesnom stanovništvu.
Kuća za odmor na djedovini
Na Trošmariju naslonjeni zaseoci Bartolovići, Meštrovići i Lopošćaki također imaju savršene predispozicije za sjajnu turističku priču. Naslonjeni na skriveno jezero, a nadohvat najvažnije prometnice – autoceste A1, s podjednako udaljenim ulazima u Ogulinu i Bosiljevu, u sat vožnje do Zagreba i Rijeke, Plitvica i mora – bogom su dani za razvoj turizma. No, ne da nikome nije palo na pamet da im uredi prilaz do vode, šetnicu ili biciklističku stazu, nego usprkos ovom prirodnom i vodnom bogatstvu oni nemaju pitke vode. O bilo kakvom ozbiljnom turizmu više se tu ne može govoriti. Apsurd je tim veći što je voda iz akumulacijskog jezera – pitka.
Pionir najma kuće za odmor u Bartolovićima je Željko Lipošćak, bivši direktor HOC-a, koji je odlučio svoju vikendicu izgrađenu davno prije izgradnje hidroelektrane i jezera, ponuditi na turističkom tržištu.
– Kuću za odmor izgradili smo na djedovini osamdesetih godina. Počeli smo iznajmljivati 2015. godine, mislim da smo bili prvi. Ne može se reći da je išlo nešto pretjerano, ne ide ni danas, ako se uspoređujemo s morem i drugim destinacijama. Ali mogu reći da dva mjeseca godišnje koje iznajmljujemo budu solidna – kaže Željko.
Kaže njegova supruga Željka kako su imali ulaganja u vikendicu, pa je bilo logično da ju stave na tržište kako bi vratila ulaganja. Gosti na raspolaganju imaju dvije spavaće sobe, kuhinju, kupaonicu, preko ljeta imaju bazen, sjenicu, bicikle, a dobrodošli su i gosti s kućnim ljubimcima. Vrlo blizu su jezeru.
– Obala nažalost nije uređena kao u ostalih ogulinskih jezera, a ta destinacija bi bila zanimljiva svima kada bi bila infrastrukturno opremljena, ali nije. Prometnice nisu adekvatne, a nemamo ni vode. Imamo bunar koji punimo kišnicom, dobro je kada je kišna godina, a kad nije – dovozimo vodu cisternom. Svakako bi nam dobrodošla i medijska promocija ovoga kraja, jer se jezero razumljivo veže uz HE Lešće, a ono ima uglavnom negativan prizvuk u javnosti – kaže Lipošćak.
Sami su uredili malo kupalište, mještani su sami skupili novac i financirali radove, no to je kap u moru, da ne kažemo u jezeru, za potencijal koji se nudi.
“Ne mogu gosti piti kišnicu”
– Pitka voda je jedna od najvažnijih preduvjeta za bilo što. Ne govorim ovdje samo o razvoju turizma, nego i o potrebama ovdašnjeg stanovništva, kojih ima četrdesetak. Dosta je i onih koji dolaze vikendima na svoja imanja – kaže Lipošćak.
On kuću za odmor iznajmljuje preko agencije, a gosti su mu uglavnom Nijemci i Austrijanci koji bježe od gradske vreve. Njegov objetk više nije samo usputna stanica za predah gostima na proputovanju, već destinacija s koje turisti posjećuju druga odredišta, uglavnom more i Plitvička jezera.
Sličnu priču ima i Nevenko Meštrović iz zaseoka Meštrovići, koji je također obnovio djedovinu, a proširenjem vikendice koju je izgradio pokojni otac, također je izgradio kuću za najam. Krenulo je dobro, planovi su bili lijepi – gradnja bazena. Međutim, to se nije dogodilo. Štoviše, gospodin Meštrović ovu sezonu je pauzirao najam za turiste.
– Što je čovjek stariji, sve ga više vuče rodni kraj, a ja sam ovdje živio do osnovne škole, kada sam odselio u Zagreb. Prije 10 godina renovirali smo kuću, a ideja je bila da vikendicu pretvorimo u kuću za odmor za najam. Čak smo na jezeru kupili komad zemljišta i uredili privatnu plažu, probili i napravili put do dolje. Prve goste smo primili 2017. godine. Ispočetka je to dobro krenulo, ali se voda pokazala kao ključan problem. Kada gostu kažete da nema pitke vode, vi mu ju morate omogućiti, jer kišnice ima i nema, a i nije za piće za onoga tko nije naučen – govori gospodin Meštrović.
Djedovina bivšeg zastupnika
Kaže da su s ogulinskim Vodovodom o gradnji pričali 2016. godine, ali je ta priča s vremenom stala.
– Kad objavite da nemate vode, dobijete lošu recenziju. Kad dođe voda, opet ćemo krenuti s turizmom. Ne bi bilo loše da se malo srede i ceste, mislim da ih nisu krpali tridesetak godina – dodaje.
Pusto selo, mir, tišina, prekrasna priroda glavni su motivi zbog kojih su dolazili gosti na njegovo imanje. Dolazili su i domaći gosti, pa i s morskih destinacija.
Bivši saborski zastupnik Tomislav Lipošćak također je jedan od onih koje srce vuče na djedovinu. Obiteljsku vikendicu na području Trošmarije krenuo je preuređivati te bi ona uskoro mogla postati kuća za odmor.
– Zapravo je krajnja ideja da se ovdje preselimo, no možda bi pokušali nekoliko godina s najmom da nam se vrati dio uloženih sredstava. Potencijal je ogroman. Osnovali smo i Zavičajni klub, upravo s namjerom da se taj pozencijal iskoristi – kaže Tomislav Lipošćak, inače strastveni ribolovac.
– Patimo za kanjonom Dobre, no jezero je dalo jednu svoju dimenziju, bogato je ribom i ribiči iz cijele Hrvatske dolaze ovdje na pecanje – dodaje Tomislav.
Postali briga ViK-a
Mještani ovih opustjelih krajeva, kako stvari stoje, nemaju baš svjetlu blisku budućnost po pitanju vodoopskrbe. Gradonačelnik Ogulina Dalibor Domitrović nam je kazao da je glavni razlog nerealizacije projekta bila njegova skupoća, s obzirom na disperziranost domaćinstava. Kako god, to je u međuvremenu, nakon spajanja poduzeća koja pružaju usluge vodoopskrbe, postala briga karlovačkog Vodvooda i kanalizacije.
